Archive for the ‘blog’ Category


27.08.2010

Oči boje biske: FFK 2010

posted by Oto

in blog

9. Festival fantastične književnosti, Pazin, Istra

Nije bilo potrebe za kačenjem znaka na kvaku, jer smo najmanje vremena provodili u sobama skockanog, simpatičnog pansiona „Laura“. Čak se i spavalo kraće nego obično, iako sam bio na stalnoj rezervi (moglo je a nije moralo imati veze s obližnjim zvonikom koji se stidljivo javljao svakih petneast minuta, a za nekim zvonio iz sve snage na pun sat). Šta se onda radilo? Jelo, uglavnom. Fažol, tartufi, ćuretina, pršut. Popio sam toliko biske, istarske rakije od imele sa kojom sam već imao bliski susret prošle godine, da mi je jedan od domaćina iz opako efikasnog organizatorskog dvojca Šišović-Grdinić nadenuo instant nadimak, istovremeno mi poklonivši savršen naslov za priču za narednu zbirku FFK-a posvećenu turizmu. Ah, ti turisti. Ne možeš sa njima, ne možeš bez njih.

Pogled sa terase sobe nije dobacivao do Pazinske jame koju je Žil Vern prikladno iskoristio za bekstvo svojih junaka iz ćorsokaka u romanu Matijas Sandorf (1885), ali se makar radilo o istoj uvali. Uskočiš li u tu Vernovu rupu bez dna, posle putešestvija podzemnim tokovima i prolazima, izronićeš u dolini reke Raše na istoku (dokazano) ili u Limskom zalivu na zapadu (mit). Ili, možda, na nekom trećem mestu.

Prve večeri su na platou pred pazinskim Kaštelom knjige predstavljali gosti iz Zagreba, Zenice, Rijeke i Beograda (Ivana D. Horvatinčić, Pegazari; Adnadin Jašarević, Mit o Heleni, plus, sa Borisom Švelom, antologija (Fan)tom; Irena Hartmann i Zoran Krušvar, fanzin Eridan, plus nova riječka nagrada za SF; Pavle Zelić, Poslednja velika avantura; Irena Rašeta, Cabron; Goran Skrobonja, Čovek koji je ubio Teslu). Tokom razgovora o Kičmi, u startu je, iz najbolje namere, miniran moj plan da prepričam sadržaj romana od preko petsto strana za manje od minut uz pomoć čačkalice, ali je i nešto konvencionalniji „tokšou“ pristup MC Šišovića radio posao. Stekao sam utisak da sam prošao jeftino, jer je ostalima postavljeno bar po jedno škakljivo pitanje, ali nisam ni morao da budem pitan ništa posebno kontroverzno pošto sam glatko i neslavno pao na tako prostoj stvari kao što je brzinsko pretvaranje dinara u kune (kad smo se dotakli frapantnih razlika u cenama knjiga preko granice).

Jure Grando je prvi vampir koji je dozvolio sebi da bude zabeležen u istorijskim dokumentima. Ikad. Igde. Živeo je u 17. veku u selu Kringa, nedaleko od Pazina, a po povratku iz groba manje ga je zanimala ljudska krv a više bokačovski seksualni nestašluk. Sve dok ga, naravno, devet vampirolovaca nije kosirom skratilo za glavu (bukvalno), pošto je na njemu zatajio stari dobri kolac. U 21. veku, harizmatični Jure je dobio stranicu na Fejsbuku , muzej i kafić po imenu „Vampir“, ali sigurno nije bio toliko opasan kao istoimeni koktel koji se u potonjem služi.

U Grandovoj rodnoj Kringi, učestvovali smo u evropskom projektu građenja kamenog zida koji će spojiti dva susedna mesta. Nisam jednom čuo komentar među piscima, urednicima i ilustratorima da zid možda nije najidealniji izbor za simbol zajedništva, ali, bilo kako bilo, svako od nas se dohvatio kamena, odabravši oblik koji mu najviše odgovara , i posadio ga u tkivo budućeg zida. I za to dobio sertifikat.

U Višnjanu nas je čekao spomenik u vidu funkcionalnog ekvatorijalnog sunčanog časovnika koji ne samo da pokazuje tačno-tačno vreme, već je pravi mali astronomski  (i astrološki) multipraktik. Pošto su nas u starom gradu zabavili autori iz zbirke posvećene zvezdama predstavljajući svoje priče (Jadrejčić, Blažić, Selan, Jašarević, Vlahović, Žiljak, Tenjer, Dešković, Rendić, Stojiljković, Fančović, Grdinić, Zelić, Švel, Bogdanović), posetili smo glavnog „krivca“ za izbor ovogodišnje teme, novu Zvjezdarnicu na Tićanu. To je jedno od onih mesta koje unižava svaku fikciju, za šta nemale zasluge snosi neverovatni Korado Korlević, rezident astronom. On poseduje naučničku strast koju sam video još samo na filmu, a i tamo ne tako skoro. Sama opservatorija smeštena je na neovozemaljskoj lokaciji, okružena šumom, ispod prezvezdanog neba, pod budnim okom replika stećaka a la Stounhendž (moćno). Evo, već se psihički spremam za prolazak asterioda „za dlaku, šinko“ 2029.  (mašiće nas za bednih 30.000 kilometara) i direktan sudar sa jednim drugim 2036. godine. Gde je Brus Vilis kada je najpotrebniji?

19.08.2010

Spakovan

posted by Oto

in blog

Za putovanje do Pazina, na 9. Festival fantastične književnosti, da vidim tu Vernovu rupu.

Spakovao najvažnije: beležnicu zbog koje uvek izgledam kao špijun, ajpod nakrcan ranim Sub Popom i kupaći.

Koristiće verovatno samo prvo.

16.08.2010

Veliko spremanje

posted by Oto

in blog, kičma noći

Ko nema u glavi, ima na papiru. Beleške, mape, isečci i druga neelektronska ispomoć sklanjaju se da naprave mesta građi za novi roman.

05.08.2010

Čovek koji je dobio ČOVEKA KOJI JE UBIO TESLU

posted by Oto

in blog

Dobio ČOVEKA KOJI JE UBIO TESLU sa dragom, nesebičnom i nemogućom posvetom. I belegom od rođenja koji liči na otisak štamparevog palca, što knjigu čini unikatnom i potencijalno basnoslovnom. Šteta,  jer nije na prodaju.

04.08.2010

Pacov u tržnom centru

posted by Oto

in blog, kičma noći

Izlog knjižare “Vulkan”, Delta City, pre nedelju dana. Između tvrdokoričenog Dekse i Čanka. A ni Stefani Majer nije daleko.

28.07.2010

“Švaba na bunaru”

posted by Oto

in blog, kičma noći

piše:  Vladislava Gordić Petković

Blic Knjiga, 27. jun 2010.

Ulazi li to Vojvodina ponovo u modu sa sve pitom gužvarom i šufnudlama, severnjačkim multietničkim šmekom, tamburicama i kuglofima, sa televizijskim serijama u kojim se takozvani lalinski nespretno imitira? Ili iz mode nikada nije ni izlazila?

Slika Vojvodine u književnosti u vekovima prethodnim bila je neretko svedena na hiperhormonalne frajlice iz Sremčevih romana i Sterijinih komedija. Iza zbijanja šala sa femama  i melanijama krila se svojevrsna nelagoda prema pokušajima urbanizacije. Mlade Vojvođanke činile su se smešnim, ne zbog svojih napora da savladaju nemecki i glasovir, već zbog paničnog nastojanja – da teraju modu.

U blatnjavoj vojvođanskoj varošici iz prve polovine 19. veka moda znači spasonosnu mogućnost emancipacije: tu mogućnost stegnuto patrijarhalno okruženje smatra opasnom i grotesknom, te se pokušaji urbanizacije preko modnih žurnala u “Pokondirenoj tikvi” definišu kao “sedlanje krmače”. Sterijina Fema neveštim podražavanjem života iz raznih “praglorija” kreira tu smešnu, ali preko potrebnu iluziju da se identitet može reformirati a prošlost izbrisati. Koliko god joj glava bila u oblacima, jasno je od čega noge beže: “paorluk” je haos i divljaštvo, a “nobles” ekvivalent sređenog života i civilizovanosti. Fema je, tako, alegorija građanske klase u nastanku; ona mora da izbriše negrađansku prošlost i uroni u iluziju o noblesu kao o drugom svetu i drugačijem, “mikofo” jeziku.  Patrijarhalni svet podržava pretvaranje i iluziju samo kada od toga ima očevidnu korist: u Sterijinoj “Laži i paralaži” zgodni zgubidan prihvata nobles sliku sveta ne bi li se dočepao miraza devojke “zatrovane” nemeckim romanima, a u “Tikvi” se Feminoj iluziji povlađuje od trenutka kada patrijarhat shvati da lukavstvo ubija žene u pojam bolje no čizma u bubreg.

Vojvodina se u proznom svetu ne locira uvek kao mesto humora, nego i kao mesto jeze. U romanu Ota Oltvanjija “Kičma noći”, Subotica dobija svoje makabr izdanje. Doduše, ni strah i drhtanje u Sabadki ne mogu proći bez izvesnih opštih mesta: hotel u centru grada izgleda kao “taština hroničnog trošadžije”, dok primer “bačvanskog gostoprimstva”, policijski inspektor, nosi nadimak – Gomboc. Ovo “ime knedle” priča vic o Švabi na bunaru. Kao što znamo, Lalu u ratu muči jedino žeđ šunkom izazvana; ali taj se ikonični hedonizam kod Oltvanjija ne koristi da se još jednom srbijanski ismeva mirotvorstvo – naime, u trenutku kad priča ovaj vic, Gomboc u zasedi sa lajavom beogradskom inspektorkom čeka sletanje seksi vampiruša na subotički aerodrom.

Read more

27.07.2010

“Okultno u državnoj službi”

posted by Oto

in blog, kičma noći

Politika, 26. jul 2010.

piše: Jasmina Vrbavac

“Okultni triler” kako je u podnaslovu bio definisan Oltvanjijev roman Crne cipele, jeste najpribližnija definicija koja bi se mogla pripisati i njegovoj drugoj knjizi, Kičma noći, ali je u novom romanu žanrovska mešavina krimi-horora podelila prostor sa antiutopijskom slikom srpske stvarnosti i dovela Oltvanjija do samog ulaza u mejnstrim tokove srpske književnosti.  U obilju likova, tema, glavnog i sporednih zapleta, on uspeva da održi napetost do samog kraja ali i da pokrene brojne neuralgične teme iz bliže i dalje prošlosti srpskog političkog života, da vešto aludira na neke konkretne događaje (ubistvo predsednika, uticajan pisac u političkom životu, uloga medija u društvu, veza između kriminalnih bandi i političara, tabloidizacija društva…), kao i da uobliči neke od najbolje profilisanih likova domaće književnosti – policajce, novinare, tv-voditelje, pisce i političare koji nisu samo tipski karakteri. Najbolje stranice svakako pripadaju likovima glavne junakinje, policajke i njene majke kao i njihov međusobni odnos koji bi mogao biti dostojan ozbiljne analize u okvirima rodnih i feminističkih studija. Kičma noći je, dakle, mnogo više od ukalupljene žanrovske sheme, a pitoreskni likovi krećući se kroz antiutopijski pejzaž prepoznatljivog beogradskog horora (i u bukvalnom smislu reči, a ne samo kao književnoteorijske odrednice) furizono zapliću i raspliću radnju kroz “suze i smeh” ne dopuštajući ni trenutak predaha.

Read more

25.07.2010

“Letnja avantura čitanja”

posted by Oto

in blog, kičma noći

 

U finom društvu u preporuci Politike za “knjige za leto”.

“Сада и овде, треба читати оне књиге које у вишегласју проналазе равнотежу, од принципа освете до помирљивости, од одметништва до сагласја и разумевања тока ствари; треба читати и субверзивне књиге у којима пловимо „незнаним морима” и искрцавамо се на „дивљачким обалама”, све у потрази за душом. Лето је право време за такве пустоловине.”

11.07.2010

“Na zadnjem sedištu službenog auta”

posted by Oto

in blog, kičma noći

Recenzija u nedeljnom dodatku Blica, “Knjiga”, od 11.07.2010.

Kičma noći
AUTOR: Oto Oltvanji
IZDAVAČ: Samizdat B92
BROJ STRANA: 524
ISBN: 978-86-7963-349-1
POVEZ: Mek
CENA: 756 dinara

piše: Vladislava Gordić Petković

OVO JE KNJIGA: o tabloidima i novinarima koji nestaju; o vampirušama iz dijaspore i muškarcima koji su prerano postali “ispušene muštikle”; o grubim kriminalcima i lepim ženama; čak i o akademicima, o tipično balkanskom porodičnom paklu, izgubljenim iluzijama, o “bensedin-predsednicima”. Oltvanji je u ovu obimnu knjigu upakovao toliko mnogo motiva naše stvarnosti i žanrovskih bravura iz horora i krimića, da je vredi ne samo nositi na duži odmor, nego i čitati u više navrata i iz više perspektiva – kao socijalnu hroniku i kao tvrdi krimić, kao erotski triler i studiju o balkanskom muškarcu, kao političku perverziju i koljačku rapsodiju.

ŠTA JE PROBLEM OVE KNJIGE: Obilje. Njena prednost i mana jeste to što u njoj zaista svega ima, do prelivanja…

PRVA REČENICA GLASI: “Noć je krojena po meri sna, a kad spavaš bliži si smrti.”

POSLEDNJA REČENICA GLASI: “Dok je slobodno šetao po suncu, mogao je sebi mirne duše da priušti da se ne obazire na flekice koje mu igraju pred očima, na kožu koja bridi i crveni, na blago povišenu telesnu temperaturu, jer mu je doba dana u glavi bilo zauvek ponoć.”

KADA BI OVA KNJIGA IMALA UKUS: na početku, mešavina mlakog piva u zelenoj flaši i nespretno razmenjenih nežnosti u kojima se izbegava poljubac, jer usne imaju ukus pepeljare. Kako dugo čitanje odmiče, ukus se popravlja!

PRONAĐITE SLIČNE KNIGE: kod “dve Mirjane”, Novakovićeve i Đurđevićke, već ste imali masovne ubice i prerano ogrubele policajke. Oltvanji efektno nastavlja kriminalizovanje i hororizovanje “balkanskog Pariza”, a ni Subotica u svom makabr izdanju ne izgleda loše.

PREPORUKA ZA ČITANJE: Na zadnjem sedištu službenog automobila, na relaciji Bogota-Bogatić…

08.07.2010

“Kičma (spisateljske) moći”

posted by Oto

in blog, kičma noći

Goran Skrobonja, posle čitanja.

“Da se odmah razumemo: Oto je moj prijatelj, a ja nisam književni kritičar, tako da ovde ne možete očekivati nikakvu dubokomislenu, a kamoli objektivnu analizu njegovog pozamašnog romana: kad god govorim o knjigama, filmovima ili muzici, činim to sa stanovišta najobičnijeg konzumenta. Zato sledećim pasusima možete pristupiti kao utiscima ovejanog čitača uz jelo, koji često zaboravlja gde je granica između gladi za duhovnom i gladi za telesnom hranom.”