
Gradina #37, 2010.
Pavle Zelić
TVRDO KUVANO, SA PRILOZIMA
(Oto Oltvanji, Kičma noći, Samizdat B92, 2010.)
U kontinuiranoj borbi domaćih žanrovaca za priznanjem, tiražima i slavom, često se zaboravlja da ova odrednica ne podrazumeva samo naučnu fantastiku, horor ili epsku fantastiku. Ako i izuzmemo ljubić kao perzistentnu ali i debelo marginalizovanu kategoriju, mada bi se moglo diskutovati o pripadnosti većine dela iz takozvanog „ženskog pera“ upravo ovom žanru, ostaje još jedan potpuno zapostavljeni i nedovoljno zastupljeni čistokrvni žanr – kriminalistički. Krimić odmilja, za koji je mnogima verovatno najjača asocijacija tradicionalna priča u Ilustrovanoj Politici i beskrajna doštampavanja Agate Kristi, u Srbiji je danas dospeo do toga da relativno ugledne izdavačke kuće i urednici u istim neretko skupljaju u antologije klasične krimi priče, a katalozi im se pune prevodima aktuelnih hitova sa polica svetskih knjižara obeležnih sa crime fiction. Slično važi i za njegovog mlađeg brata, triler, kao i sve podžanrovske odrednice koje se odnose na oba, preciznije, definisane prefiksima politički, špijunski, psihološki, policijski, pravni, detektivski…
A gde je u svemu tome domaći krimić? Naizgled nigde, na prvi pogled potpuno previđen u aktuelnoj produkciji srpske književnosti. Previđen, ali ne i prevaziđen, jer upravo generacije odrasle na kvalitetnom inostranom krimiću dolaze u poziciju da svoju ljubav i znanje o pravilima i okvirima u kojima se deluje u ovom žanru primene na terenu fenomenalno inspirativnog Beograda, Srbije, pa i šire. I koliko je Forward Slobodana Vladušića, još jednog Subotičanina na radu u drugom gradu, bio neobičan i moderan, futuristički čak, toliko i Kičma noći Ota Oltvanjija pomera granicu onoga što bi se od žanr romana očekivalo, onoga što je pravilno i kako treba da se radi.
Read more