
TV 2022: Top 10+1
Život se ponovo namestio tako da mogu više da gledam serije. Posle skromne pauze, dakle, skromna lista preporuka. Većina ima književni predložak ili je scenario pisao genije. Zaključke izvlačite sami.
Better Call Saul (AMC): Najviše radosti minut po minut, sekund po sekund. Ne samo najbolja serije prošle godine, već i proteklih nekoliko, a zaključna sezona je kruna tog dostignuća. Plus ono finale.
Andor (Disney+): Suverena dominacija. Ovo je serija Tonija Gilroja, a ne Star Wars, dobar nauk za sve te nesrećne franšize sa loše odabranim scenaristima, ali uzalud se nadamo da su nešto naučile. Predivne sekvence urezane u moždanu koru: pljačka trezora, bekstvo iz zatvora, sahrana, motivacioni revolucionarni govor.
The Old Man (FX): Šund krimić stare škole kakve najviše volim, nije slučajno po majstoru žanra Tomasu Periju. Izvedba vrhunska, od režije nalik filmskoj do glumačkih bravura armije staraca. Retko dobro oko za mlada lica kao pandan starim njuškama u flešbekovima.
Atlanta (FX): Tek sam ušao u svet i već sam zamađijan koliko je to uopšte moguće.
Slow Horses (Apple+): Zanimljiv spoj parodije špijunca i ozbiljnosti, najbliže Alanu Fordu što ćemo u dogledno vreme dobiti u mejnstrimu. Geri Oldman, uh.
The Peripheral (Amazin Prime Video): Urnebesni koncept reda visoke filozofije i čiste tabačine, tri velike SF ideje po kadru, budućnosti iza ćoška kojoj nezaustavljivo hrlimo. Gibson je opet nešto prvi smislio: koktel katastrofa koji može da nam dođe glave. Da nisu zbrljali finale i da su pametnije birali glavnu glumicu, bilo bi na vrhu.
Black Bird (Apple+): Denis Lehejn, ne samo pisac genijalnijih romana iz ovog veka (Reka Mistik) već i jedan od dežurnih scenarista Žice, prvi put je dobio da se malo sam igra na TV-u. Zli jezici kažu Mindhunter light, a žele da kažu, nije hladno da se smrzneš uprkos temi.
The Lincolny Lawyer (Netflix): Po drugom serijalu aktuelnog kralja krimića Majkla Konelija, radi mnogo bolje nego što bi smelo, uprkos formatu gnusnih advokatskih serija iz devedesetih i čudnom izboru glumca nakon nezamenjivog Metjua Mekonahija u istoj ulozi na filmu. Maestralno zapleteno i razrešeno.
Severance (Apple+): Nisam očaran, ali je ovaj Kafka sreće Lost imao svoje momente.
Reacher (Amazon Prime Video): Pošto sam fan knjiga, nikad neću biti do kraja zadovoljan, ali na dobrom su putu. Luda zabava.
*bonus serija iz 2021.*
Midnight Mass (Netflix): Kakav dragulj. Uronite s verom (gnjah gnjah). Zbog ovog velike nade polažem u vest da se Majk Flanegan poduhvatio Mračne kule.

Muzika 2022: Top 10+1
Kriterijum za muzičku listu, kao i uvek, isključivo bezbroj preslušavanja.
The Smile, A Light for Attracting Attention: Vreme je za priznanje – nisam bio oduševljen s poslednja dva albuma Radioheada, ali ovo je nešto drugo: bubnjar Sons of Kemet, dinamika trojca, dinamika dve izolovane kreativne sile i eto magije.
The Afghan Whigs, How Do You Burn?: Bend koji me, kad malo bolje razmislim, nikada nije izneverio, još od ranih devedesetih. Zrelost starih alternativaca jedno je od lepših čuda na ovom svetu bez čuda.
Danger Mouse & Black Thought, Cheat Codes: Možda sam poludeo, ali ovde povremeno čujem kako duhovi ranog Wu Tanga pokušavaju da izbiju na površinu. Predivno.
Fontaines D.C., Skinty Fia: Kakvo iznenađenje. Kakva finta. Kakav razvojni put. Kakva uvodna pesma.
Beach House, Once Twice Melody: Kad smo kod razvojnog puta, bend koji nije s ove planete otišao je ovim duplim albumom još dublje u galaksiju.
Band of Horses, Things Are Great: Dok svira, stvari su sjajne.
Brian Eno, FOREVERANDEVERNOMORE: Za mene avantura i izlazak iz “zone komfora“ koji se isplatio. Duhovna muzika dobila novo značenje.
Spoon, Lucifer on the Sofa: Stari favoriti isprobavaju nove mogućnosti uključujući čistiji rokerski zvuk (od kog su se udaljili na poslednjim albumima), čak zvuči kao da su malo više slušali QOTSA (što nikad ne može biti loše).
Wilco, Cruel Country: U poslednji čas uletelo na ličnu preporuku, samom mi verovatno ne bi palo na pamet da isprobam i ispao je veliki favorit. Dvadeset jedna ogoljena pesma. Ne mogu da prestanem da slušam.
King Gizzard and the Lizard Wizard, Ice, Death, Planet, Lungs, Mushrooms and Lava: Ispostavilo se da sam slučajno nabo bolji od pet albuma (!) koje su izdali ove godine (podvig koji su već izveli 2017.), ali ovaj bend nastavlja da bude nenormalan i fenomenalan. Da sam ga otkrio ranije tokom godine, bio bi mnogo bolje pozicioniran.
“bonus album iz 2021*
Idles, Crawler: Stigao je na red za slušanje tek početkom 2022, možda zato što nisam bio previše oduševljen trećim albumom, ali zaista je nešto posebno. Slično kao Fontaines D.C., izigrali su sva očekivanja i bili nagrađeni za rizik.

Knjige/Stripovi 2022: Top 6+4
Uvek sam bio svaštojed, ali u poslednje vreme su to skoro isključivo krimići. Znam, dosadan sam. To vam je što vam je.
Ova je bila čudna čitalačka godina, kao i svaka u kojoj aktivno pišem roman. Teško je i objasniti šta se dešava: suština je da sam mušičaviji i izbirljiviji nego i inače. Ostavio sam mnogo više knjiga na polovini nego obično (sve ću ih pre ili kasnije završiti, postao sam taj lik). Neke druge dovršene (obnovio sam Čendlera, Spilejna, Mekbejna, Strauba) odlučio sam da ne izdvajam ovde. Takođe, kad sam proveravao evidenciju, šokirao sam se koliko sam malo domaćih knjiga čitao, za razliku od prethodnih godina kada je to postalo baš uobičajeno. Ispravićemo.
Red Square, Martin Cruz Smit (1992): Ovo je bilo veliko uživanje. Ne znam kako Amerikanac indijanskog porekla toliko kida SSSR, ali ni ne želim da znam. Smit ima sve: pogled na svet, kontrolu teksta, ludačke opservacije, jedinstvenu ekspresivnost, da ne govorim o složenom zapletu i živopisnim sekvencama; oduševio bi me i iznenadio na skoro svakoj drugoj strani. I opet je uspeo da uklopi inspektora Renka u određeni trenutak u istoriji Sovjetskog Saveza – ovde, u trećem nastavku, za vreme pokušaja državnog udara iz 1991. Naslov je jedna od žešćih koski za prevod – ne radi se samo o moskovskom Crvenom trgu, već i o Maljevičevom Crvenom kvadratu.
IQ, Joe Ide (2016): Nova zvezda krimića, umešan i stilski izbrušen pisac azijskog porekla koji je za igralište odabrao savremeni crnački mitos Los Anđelesa sa sve reperskim zvezdama i njihovim mikrosvetom, i u njega smestio Šerloka Holmsa iz geta i neprijatnu varijaciju na doktora Votsona. Sveže, uzbudljivo, razigrano. Ovaj roman mu je prvi, u međuvremenu je serijal samo rastao, a pisac stekao toliki status da mu je zadužbina Rejmonda Čendlera poverila da osavremeni Filipa Marloua.
Žena s drugog kata, Jurica Pavičić (2015): Nastavljam s otkrivanjem ovog fantastičnog pisca: Žena je kao akustičarski album između dva raskošna konceptualna (čekaju me na gomilici njegova poslednja dva romana, Prometejev sin i Mater Dolorosa), ali je za umereni hičkokovski omaž na tragu Patriše Hajsmit ovo prilično uspešna mešavina krimića i glavnog toka pretočena u naše jedinstvene prilike (potentni tragičarski odnos svekrva-snaja).
B Is For Burglar, Sue Grafton (1985): Superzvezda talasa ženskog krimića iz osamdesetih koja je zamalo uspela da dovrši monumentalni projekat jednog romana za po svako slovo abecede (ostalo joj je da završi samo Z kada je umrla). Baš ovaj sam skinuo sa police prijateljice koja ih ima sve zato što je slovo A bilo pozajmljeno i nevraćeno, a tek sam kasnije saznao da je slučajno omiljen među fanovima. Shvatam i zašto: nezaustavljivo razmotavanje radnje od sitnih događaja ka krupnijim, prirodno i glatko, bez predaha, vrlo ubedljivo, sve kako volim. (Na slici je slovo E jer sam u međuvremenu B vratio vlasnici).
The Devil’s Alternative, Frederick Forsyth (1979): Sve je zakuvala Ukrajina u ovom ambicioznom superspektaklu iz 1979. gde su se supersile upetaljale tako da ne mogu da se raspetljaju bez potencijalnog Trećeg svetskog rata. Ekonomičnost izraza, ubedljivost brojnih aktera, intrige na najširem mogućem platnu, sve je tu. Načinjao sam neke druge njegove romane i nisu mi ubedljivi kao ovaj, ali ne odustajem.
Forever and a Day, Anthony Horowitz (2018): Nije najbolji najamnik koji je pisao o Bondu posle Fleminga, ali je u vrhu (najbolji je verovatno Kingsli Ejmis ili možda neki romani Džona Gardnera, koji je imao zadatak da proznog Bonda prirodno presadi u osamdesete.) Prvi sjajan momenat je što je ovo prikvel Kazino Rojala, što znači da se dešava cca 1952. i ubedljiv je u svakom pogledu: Bond je i dalje Bond, ali na neki način junoša, tojest fizički i psihički precizno u trenutku neposredno pre nego što će stupiti na svetsku scenu kod originalnog tvorca. Na momente je više krimić nego špijunac, što je takođe u duhu Fleminga. Tvorac Fojlovog rata i gomile pastiša na temu Agate Kristi i Konana Dojla (u vlastitim romanima je on sam detektiv), ovde se nije obrukao.
Na slici se prošvercovao još Harlem Shuffle Colsona Whiteheada (2021), kojim sam oduševljen, ali ga još nisam dovršio, najviše zato što namerno kočim.
Najviše su me dojmila ova domaća strip izdanja iz 2022. (sa izuzetkom Colta & Peppera, koji je iz 2021, ali sam ga tek sad nabavio):
Sara, Gart Enis i Stiv Epting (Darkwood): Kakvo osveženje vratiti se nekadašnjem favoritu, skoro kao da sam seo sa starim prijateljem na pivo (nije neuobičajena situacija za Enisa). On je tu na svom terenu: potresna ratna priča, pojačana savršeno dočaranim odredom sovjetskih snajperistkinja koje zadržavaju nemački prodor na Istočnom frontu. Neverovatan pripovedački talenat, zaista, imao sam utisak da mi miluje mozak. Na kraju sam se osećao kao da sam pročitao prozni roman.
Krcko, Rejmon Mašero (Komiko): E, ovo sam čekao! Raskošno izdanje, oprema, bonusi, lepo obrađeni i sakupljeni prvi albumi. Na sve to, iskorišćen je originalni prevod ni manje ni više nego Duška Radovića. Blago, imam u kući blago. (Ćerka: Kad si mi ovo kupio? Ja: Nisam tebi kupio, već sebi. *gleda me s nevericom* U redu, ali meni ovo i dalje izgleda kao da je za mene.)
Colt & Pepper, Darko Macan i Igor Kordej (Fibra): Jedan od najboljih novih stripova koje sam čitao još od… hm, Maršala Bassa? Čisto uživanje. Macan stalno sve bolji, Kordej stalno sve bolji, to što serijal u Francuskoj nije obnovljen posle dva albuma neću ni da komentarišem. Sve mi se sviđa – najblaže rečeno – od likova, preko gradnje sveta do organizacije pripovedanja (u šest kratkih priča pre nego poglavlja).
Nesavladivi 3, Paskal Žuslen (Čarobna knjiga): Moram da priznam da sam očekivao da će caka da umori, ali ne samo da je uspeo da je učini svežom i naučio da je razvija, već su same priče postale zarazno zanimljive, emotivne, potresne čak. Štampa ovog najbolje miriše.
