Laura Lipman, supruga tvorca Homicide i The Wire, u samostalnim romanima (izvan serijala o detektivki Tes Monahan) godinama se bavi licem života u Baltimoru koje pomenute serije nisu uvek stizale da pokriju.

Inspirisana pričama iz crne hronike prisutnim kako u američkoj tako i u domaćoj štampi, iz profesionalne radoznalosti i ljudskog saosećanja, pokušava da odgonetne kako uopšte dolazi do porodičnih tragedija kao što su čedomorstvo, nestanak adolescenata, zlostavljanje maloletnog deteta. Zašto je u ovim krimićima važnije nego ko. Raspleti tih dugogodišnjih misterija nisu nimalo prijatni i često nikome ne donose  ništa dobro, ali o njima se mora govoriti. Imamo sreće što to radi neko kao Lipmanova.

Rekao sam i reći ću: njena najveća vrlina, ali i mana, jeste što voli sve svoje likove. Razume svaku njihovu slabost, te retko dozvoljava da im se preko inicijalnog problema, po sebi neizdrživog, desi još nešto drastično. Drama se tako uglavnom oslanja na primarni događaj koji se odigrao u odsustvu čitalaca i načine na koji se likovi nose sa njim, a retko se pojačava tokom same priče. To povremeno rezultira nedovoljno zadovoljavajućim razrešenjem: rasplet u startu nije mogao da ispuni potencijal misterije. Verovali ili ne, za mene je to i dalje minorna zamerka, pominjem je samo radi čistog računa. Ne kvari mi ugođaj a verujem da neće ni vama: Lipmanova je svakim romanom sve bolja.

U pretposlednjem, The Most Dangerous Thing (2011), vinula se u vrtoglave visine. Oprobala se sa nečim novim – ambicioznom, gusto isprepletenom hronikom života pet likova, od detinjstva do poznog srednjeg doba, u rasponu od četrdesetak godina, nalik dobro znanom Kingovom receptu, minus fantastika. Ta majstorija čita se u dahu, jer autorka piše zavodljivom lakoćom kakvu bih voleo češće da srećem kod drugih pisaca. Kristalno jasna pre nego pametna – a ni pameti ne izostaje, posebno u opservacijama o ljudskom stanju – ubediće nas da smo toliko grešni i nesavršeni da smo prosto neodoljivi.

Jedan od milion primera:

But then, everything is understood in hindsight. Hindsight, in Clem’s experience, gets a bad rap. Foresight is the fraud. No one has the ability to predict the future. People have hunches that they remember as wisdom because they happened to be right. They conveniently forget all the  times they were wrong. Just as rare is the ability to understand, in the moment, exactly what is happening and how a moment that has already passed will affect one’s entire future.

Posle Pesnikinje crne hronike, dobili smo i Pesnikinju trivijalnosti koje nas obeleže za čitav život.