Zaljubljen sam u
Johna Farrisa. Ne znam kako to drugačije da nazovem.
U svakom njegovom delu osećam se bukvalno kao kod kuće. Čitajući
You Don't Scare Me (2007), najnoviji, trideset treći roman (bar prema korici; po mojoj računici, trideset šesti) često sam pomislio:
i ja bih ovo ovako! Mnogo češće bih zaključio:
ovako neću znati nikada. Svejedno, dobar je osećaj imati najmanje jednu srodnu dušu među piscima.
Farris John je stara garda, kakve gotovo da više nema. Znate već, Stephen King, John D. MacDonald, John le Carre. Zajednički im je ekstrasenzitivni, gotovo vanzemaljski doživljaj sveta i urođeni talenat za pripovedanje. Pre više od decenije, uspostavio je tempo izdavanja nove knjige svake dve godine. Nije loše za jednog sedamdesetogodišnjaka. Da sve bude bizarnije, deluje življe, žešće i žovijalnije od većine dvostruko mlađih, ne samo po ogromnom iskustvu -- zvučao je kao da zna više o životu od mene i vas još sa dvadeset -- već po mladalačkoj, gotovo pankerskoj energiji. Poslednjih godina aktivniji je nego inače, pogotovo na polju kraće forme (koja mu nikada nije bila jača strana).
Prošli, zapaženi roman
Phantom Nights (2005), kritičari su okarakterisali kao
southern gothic, što nije bez vraga: prisutni su natprirodni elementi, ali ne kao izvor zla. Pre toga, nanizao je triling hičkokovskih
suspensa i dve žanrovske mućkalice od koje vam se zavrti u glavi. Ovaj novi je, pak, čistokrvni, na momente istinski neprijatan hororčić. Sve posoljeno komentarima na savremena socio-politička gibanja u Americi (što je uživancija čitati kod njega, budući da češće radi besprekorno dočarane istorijske periode).
Crow Tillman je lik koji zaslužuje posebno mesto u Aleji velikih negativaca. Prevarant, silovatelj i ubica sa veštačkim okom u koje je urezan crtež munje. Po glavnu junakinju, matematičkog genija Chase Emerick, opasniji je mrtav nego za života (a i tada je za sobom ostavio košmar). Posebno uživa da se iživljava na dragim joj osobama -- bivši momci su se svi odreda loše proveli -- a priča počinje kada upozna jednog koji bi mogao da bude "onaj pravi". Ova je od onih u kojima ćete više uživati što manje znate o njenom sadržaju.
Podsetila me je na hibrid Farrisove ponajbolje i najneuspešnije tvorevine. Prva je jezivi superspektakl,
Son of the Endless Night (1984), u kojoj nas napada sa čim stigne. U uvodnoj reči druge,
The Axman Cometh (1989), neviđenom formalnom eksperimentu sa tokom svesti, Pisac moli Čitaoca da pokuša da je pročita u cugu zarad jačeg efekta. Ovde se isti princip očitava u kratkim poglavljima pisanim u prvom licu koja se smenjuju među glavnim likovima i dva vremenska toka radnje, a još više u segmentu od tridesetak strana u obliku kvazi-filmskog scenarija (plus dijalozi bez navodnika u flešbekovima; fora maznuta od Velikog Cormaca McCarthyja).
Nisam završio
You Don't Scare Me u jednom već u
dva cuga-- nešto što mi se davno nije desilo sa nekom knjigom -- a uplašio sam se na više mesta.
Namiren čekam 2009.