...ćaskanje o, sada već olinjalim, Crnim cipelama i razne druge priče. Na poziv dobrih ljudi iz tamošnjeg Gradskog pozorišta.

Dakle, Bečej, pozorišni klub, 27. februar, utorak, u 19h.

Gost će se braniti od pitanja glumljenjem ludila (zbunjenosti), starim dobrim name-droppingom i opskurnim šalama (možda).
 

Prvi put u mreži. Na sajtu Art-Anima. "Retka krvna grupa". Iz pera domaćina.
 

Kao što se svaki put nadam da upravo iz tih razloga omiljeni mi pisci kriminalno ne osvežavaju sajt, godina je počela radno, kako se završila i stara. I tu nije kraj. Znam svoj raspored časova za narednih šest meseci, najmanje. Dobra vest? Mislim da jeste. Dovoljno da svima poželim isto.

New Year's Resolution za 2007? Da zbog toga ipak ne pati prisustvo na netu. Mnogo.

Tradicija, ta divna reč. Za početak, zabavite se uz prošlogodišnje omiljene pesme prijatelja, kolega i favorita Pop-depresije.
 

Već sam zaboravio kako izgleda čuti neku stvarno dobru vest.

Uber strip-scenarista, Brian K. Vaughan, dobio je novi posao. Neka kaže sam:


Sorry I've been so coy about these rumors, but I always like to wait until the contracts have been signed and the "first trimester" has been survived until I talk about stuff.

But yes, inexplicably, I've been hired as an Executive Story Editor by the fantastic television show LOST. As I'm neither an executive nor an editor, this is really just a fancy Hollywood way of saying that I've joined the writing staff.

I can't talk about much more than that, so I implore you to please stop asking me what the island is, who the Others are, how Matthew Fox smells, etc. Still, I will say that I'm insanely honored to join such an amazing group of writers (some of their new scripts I've been lucky enough to read are destined to become the best episodes of the series), and I'm very grateful to Damon Lindelof and Carlton Cuse for having so much faith in me.

And no, I'm absolutely not leaving comics. There are a lot of Y: The Last Man and Ex Machina fans at the show, so everyone has been great about leaving me just enough time to work on those books, and even some new ones, including an upcoming four-issue stint on that Runaways guy Joss Whedon's "eighth season" of BUFFY THE VAMPIRE SLAYER over at Dark Horse. Stay tuned for news on the all-important creator-owned front, as well.

I've learned more about the creative process in two weeks inside the Lost writers' room than I did in four (very rewarding) years at NYU's film school, so hopefully, this new challenge will push me to become a stronger writer and help my work to evolve.

Mostly, I just don't want to screw up a show that I love.


Donedavno ovako nešto bilo je nezamislivo. Danas producenti čitaju stripove. Zamislite.

Nakon skorašnjeg puta u L.A. i onoga što je tamo čuo, Mark Millar tvrdi da je ovo samo početak. Da će vaši omiljeni stripovi ostati bez vaših omiljenih pisaca. Da je to dobro za svežu krv u mediju. Heh, možda.

Ali, u ovom konkretnom slučaju?

Imam želju da otvorim šampanjac (a čak ga ni ne volim).
 

Novi, 52. broj underground webzina Helle Cherry ("e-zine za mentalnu higijenu i doping mozga") donosi: Alone, Dont Mess With Texas, Elektrolasta, Čelik promet, Kinovia, Jovan Ristić, 25 godina fanzina Emitor, Društvo ljubitelja fantastike "Lazar Komarčić", filmski horor serijali, stripovi, ilustracije, fanzini. Vredi.

I još jedan intervju.

Otvorena sezona. Ne pucaj dok im ne vidiš beonjače.
 

Broj tri niškog književnog magazina Trash ("Mi đubrimo vašu glavu") izašao je iz štampe još pre nekog vremena, ali tek sam nedavno dobio priliku da ga opipam.

U stalnoj dvojnoj rubrici po imenu "Nadđubrivanje", razgovoru sa Zvonkom Karanovićem (koga sam u hodu imao prilike da upoznam na ovogodišnjem Sajmu knjiga) parira intervju sa Otoom Oltvanjijem koji su vodili urednički dvojac Dejan Stojiljković i Dejan Kostić.

Kao Karanovićev pokazni prozni uzorak poslužio je odlomak iz romana Četiri zida i grad, dok je u mom slučaju to priča "Opscena", kao jedna od nekoliko koje savršeno ležu uz temu broja - "seks i horor" ("zdravstveno upozorenje" za izlaganje takvoj nepodopštini dolazi iz pera Henrija Milera i H.F. Lavkrafta).

PDF verzija magazina obećana je na sajtu časopisa Pressing.

(Privatni podsetnik: ne ludovati sa crticama za umetnute rečenice.)
 

Jednom je neko napisao za Crne cipele, sasvim ispravno, da je autor možda "mnogo hteo". Ljubazan način da se opiše nesklad između želja i mogućnosti.

Nije to ništa kada budete videli šta je sve Tim Pauers hteo u novoj knjizi, Three Days To Never. Onoj koju sam toliko čekao.

Putovanje kroz vreme, paralelni svetovi, telekineza, pirokineza, telepatija, astralna projekcija, komunikacija sa dusima i zlodusima, Kabala, Albert Ajnštajn, Čarli Čaplin, Mosad, hiljadugodišnji red mistika (pa još glavni junaci srpskog porekla, via Mileva Marić). Pisac kao da uvodi novu šmekersku naučnofantastičnu ideju na svakoj drugoj strani, od ukupno četiristo (što mu dođe kratko za Pauersovu noviju fazu). I prvi put u njegovom slučaju, većina elemenata deluje bleferski.

Da paradoks bude veći, što se same naracije tiče – uprkos gotovo neprepričljivo složenoj fabuli – ovo je dajdžestovani, destilovani Pauers. Bolje nego nikakav, reći će brojni obožavaoci i kritičari (Pauers je jedan od onih koji dragulje isporučuje u dugim intervalima: od poslednjeg je prošlo šest godina).

Problem je u tome što baš nisam siguran. Znam ja da je pritisak velik. Imam razumevanja za one kojima se omakne. Ali, ovaj put mi više liči na prizor starog majstora kome drhte ruke. Taj nikada nisam voleo, jer boli. Nadam se samo da ga niko nije nagovarao da "olabavi", "bude prijemčiviji"; nadam se da to nije radio njegov drugar Din Kunc. Jer, čita se lakše, istina, ali i ne pleni onoliko.

Sve je tu: intrigantne zavere, uzbudljiva špijunaža i vratolomna akcija, sastojci koji me inače oduševljavaju, naročito kod Pauersa. Iako je većinom uspešno rukovao i ranije, neki od njih su drugačije naglašeni, tako da me podsećaju na drugog mog velikog heroja, Džona Farisa, sa kojim Pauers inače nema mnogo sličnosti (i koji, pu-pu, tek treba da me razočara): fantastika utkana ne u realnost već hiperrealnost, pripovedanje iz ugla većeg ansambla likova, odnos koji se razvija na relaciji otac-dete pod strašnim psihičkim i fizičkim pretnjama, i, ponajviše, lirska opuštenost kakvu sam Pauers ranije nije pokazivao.

Zašto onda nisam zadovoljan?

Farisovi nastavci Furije, takođe ne bez brojnih mana, u svoj mahnitosti i identičnom usko određenom podžanru deluju kao kompaktnije i zabavnije štivo. Ovde je previše mekgafina, a premalo bitnih dešavanja; previše aktivnih činilaca, a premalo toga se na kraju suštinski menja. Sve vreme imao sam utisak da su likovi skicirani u trku, na nivou karikature, da je komplikovani zaplet tu reda radi, da se, kao na enigmatskim stranicama školskih listova, putevi u lavirintu prečesto završavaju slepom ulicom. Tresla se gora, rodio se miš.

Ili beba, bezgrešnim začećem, kao nuspojava skoka kroz vreme. Zvuči suludo? Pa i jeste.

To je, inače, jedan kul štos kojim Pauers ipak uspeva da nas šarmira. Drugi je da jedna od junakinja, vidovnjakinja koja je oslepela sa devetnaest godina u nesreći u vojnoj bazi, vidi samo na oči onih u njenoj fizičkoj blizini. Sličnih, nažalost, nije dovoljno da izvade fleke.

Pravi "pauersovci" neće se obazirati na ono šta imam da kažem o novom romanu, a podozrevam da će biti onih koji se uopšte neće složiti sa mojom ocenom. Da smo svi živi i zdravi, ali knjigu čiste savesti ne mogu da preporučim, naročito onima koji tek otkrivaju ovog pisca. Za njih je i dalje najidealniji "ulaz" Anubisova vrata, On Stranger Tides ili Last Call (nekoliko puta sam se bezuspešno okušao sa The Stress of Her Regard i Earthquake Weather). Lično mi najbolja ostaje Declare.

Kao nekom ko u mnogim pripovednim tehnikama, svesno ili nesvesno, drži Pauersa za uzora – nekoliko puta mi se desilo da pomislim, Ha, i ja bih ovo ovako!, ali sam često i škrgutao zubima na nespretna rešenja – meni je čitanje koristilo.

Nisam odustao, što nije mala stvar.

Doživeo sam ovo kao suptilan podsticaj da razdvojim "pozitivne" uticaje od onih drugih. Makar u ljubavi bilo teško kao što zvuči.

 

Uvrstio sam još jednog pisca u skromnu grupu onih čiju ću svaku novu knjigu da overim naslepo. Ovih dana to je dobar povod za slavlje.

Njegovo ime je Džefri Ford.

Prva etapa ka osvajanju "privilegije" osvojena je kada sam prošle godine gotovo slučajno iskoristio priliku da uživam u njegovom prethodnom romanu, The Portrait of Mrs Charbuque (postoji i u prevodu).

Taj je imao zanimljivu premisu: u Njujorku s kraja pretprošlog veka, oportunistički nastrojeni slikar dobija zadatak da naslika portret žene koju nikada nije video, samo na osnovu ćaske sa njom dok ova sedi skrivena iza paravana. Odatle sledi još bizarnosti i, neminovno, nasilnih smrti. Roman je bio zapažen u žanrovskoj komuni, ali i izvan nje.

Ford mi je čitav dil, pak, zapečatio novim romanom, The Girl in the Glass (2005), koji je donekle konvencionalniji, ali utoliko ujednačeniji i samouvereniji. Prosto da poželite da ga preporučite svima, čak i onima koji obično ne čitaju "ovakvo" štivo.

Oba su punokrvni trileri smešteni u precizno definisan istorijski period, koketiraju sa fantastikom i krasi ih gotovo nečastiva lakoća pripovedanja.

Centralnu poziciju u Devojčici u staklu zauzima prevarantska ekipa spiritualista i iluzionista predvođena zagonetnim gospodinom Šelom, uz mišićnu potporu gos'n Antonija Kleopatre, bivšeg cirkuskog snagatora (koji tvrdi da rvanje sa omatorelim nadrogiranim medvedima nije njegova predstava idealnog života), dok je za neophodni egzotični ukras zadužen mladi šegrt, inače meksički emigrant koga je Šel udomio pokupivši ga sa ulice, koji na seansama glumi svevidećeg Istočnjaka (a ujedno je i pripovedač priče).

Njih trojica usred Prohibicije nonšalantno muzu novac od lakovernih bogataša Long Ajlenda, ostavljajući im ipak za uzvrat neku vrstu instant utehe u insceniranom kontaktu sa "duhovima" pokojnih najdražih. Cenjeni su i u relativno dobro organizovanoj zajednici slobodnih umetnika sličnog vašarskog usmerenja.

Naravno, sve ide lepo i krasno dok glava operacije za vreme rutinskog farbanja ucveljenih ne doživi nešto... što ne može da se objasni pukim jeftinim trikovima iz struke.

U prvi mah roman mi je delovao kao još jedna fantastičarska dubinska analiza mađioničarskog zanata i prirode magije uopšte (Magic Vilijema Goldmana, Shadowland Pitera Strauba, The Prestige Kristofera Prista), međutim, iako ima sasvim dovoljno materijala da potkrepi jednu takvu kvalifikaciju, radnja brzo prerasta u pravovernu detekciju složene i zlokobne misterije, zbog čega je osvajanje ovogodišnje nagrade Edgar (najveće priznanje u oblasti krimića) u kategoriji knjiga prvobitno izdatih u džepnom formatu višestruko zaslužen epilog.

Ali, u ovom istorijskom krimiću sa elementima priče strave i užasa, pa čak i ljubavnog romana, postoji nešto nenametljivo više: kako Ford vešto slaže novu zagonetku na prethodnu, shvatamo da radnja nije slučajno smeštena baš u 1932., godinu koja je po nekima prelomna kada je u pitanju političko-društveni put koji će Sjedinjene Države da odaberu u neposredno burnim godinama koje slede.

Jer, srešćemo neke uticajne mračne mozgove iz senke 'ladno opsednute "pročišćavanjem krvi" (bukvalno) od nepoželjnih uticaja intelektualne, fizičke i rasne različitosti, a ima li savršenijih delegata da se suprotstave arogantnom bezumlju još u njegovim začecima od naših slučajnih junaka?