“Kao mlađi sam više očekivao od drugih i sebe da se sve ‘izmišlja’. To mi je delovalo pomalo kao romantična viteška disciplina. Ali ne vrednujem različito prozu s naglaskom na zapletu i onu takozvanu ispovednu. Nema tačnog rešenja, nije jedno bolje od drugog. Radite ono što vam više odgovara, u čemu se bolje izražavate, ono što ste vi.”
Razgovor vodio: Dejan Petrović
Glas Istre, 30.08.2015.
piše: DAVOR ŠIŠOVIĆ
Oto Oltvanji: Iver, roman, Laguna, Beograd, 2015.
Jedna poveća obitelj i jedna poveća i postarija kuća akteri su ovog napetog i uzbudljivog romana koji virtuozno balansira na žanrovskoj razmeđi psihološkog trilera i nadnaravnog horora. Iako je radnjom smješten u suvremeno, tranzicijsko vrijeme i ozračje, s povremenim zagledanjima u bližu i dalju prošlost, za razliku od prethodnih romana istog autora ovaj u zaplet ne uključuje popularne motive sprege politike i mafije, ali ipak govori o moći, dominaciji i manipulaciji. Sve su napetosti, sumnje i misterije locirane unutar jedne obitelji, po vokaciji umjetničke, po podrijetlu ruralne, po ustroju patrijarhalne, no stjecajem okolnosti – matrijarhalne. Broj likova se kroz roman množi kao u visokobudžetnim sapunicama, no noseći je lik autsajder, pridošlica u tu tajanstvenu obitelj, djevojka jednog od sinova patera familiasa odnosno očekivana buduća snaha.
Okidač prvih sumnji o tome je li u toj obitelji sve normalno je prvo veliko okupljanje, u kojemu i ona sudjeluje, u prastaroj obiteljskoj kući na seoskom imanju pokraj Subotice. Dio obitelji živi u Beogradu, dio u Subotici, pa se prve dihotomije došljakinji očituju kroz odnose članova obitelji sa suprotnih krajeva te relacije. Nejasnoće se međutim množe, naznake da obitelj unutar sebe nije tako lojalna sve više joj upadaju u oči, postupno otkriva da postoje i otpadnici, i upitnici koji joj se roje u glavi nagone ju na provođenje vlastite istrage. Njeno istraživanje međutim krivuda, zapinje i meandrira, lažni tragovi i pogrešne sumnje dovode je do drugih neočekivanih otkrića umjesto onih za kojima je tragala, i tako se zakomplicira sve: i činjenice koje postaju sve više zbunjujuće, i njeni osjećaji koji podliježu novim otkrićima o osobama ka kojima su usmjereni, ali i njena sigurnost, kao i životi još nekolicine likova upletenih u priču.
U romanu stvarno nema niti jednog političara i niti jednog mafijaša, iako veze najvažnijih ljudi u obitelji nedvojbeno sežu i do tih sfera. Autor je u ovome romanu uspio izgraditi izuzetno napete odnose između jednog pjevača popularne glazbe, dvije slikarice, jedne kiparice, jednog glumca, jednog pisca krimića, jednog rockera, jedne crtačice slikovnica, te nekolicine pozadinskih likova čiji životi nisu kreativno posvećeni umjetnosti ali itekako utječu na živote i karijere onih u prvome planu. Javni skandali, seksualne afere i druge nepodopštine članova ove umjetničke obitelji zahvalno su meso za tabloide, ali i svojevrsni interni pokazatelj uspješnosti unutarobiteljske intrige koja je bila usmjerena baš ka takvome ishodu za pojedinog svog člana. Glavna junakinja postupno shvaća da unutar obitelji postoje uspješni i neuspješni pojedinci, ali da ti uspjesi ili neuspjesi nisu rezultati njihova rada, talenta ili upornosti, već ciljanog djelovanja tajne organizacije unutar obitelji. Nakon tog otkrića stvari se zahuktavaju, događaji se dinamiziraju, nove spoznaje postaju sve više uznemirujuće, otkrivaju se drevni obiteljski magijski rituali kojima dio obitelji poput parazita crpi životnu i sudbinsku sreću ostatka obitelji. Otvara se put ka unutarobiteljskom obračunu, koji se s obje strane pomno priprema, planira, otpočinje čarkama, pritiscima, otmicama i zasjedama, ali u nasljeđu ove goleme porodice još ima neotkrivenih tajni koje i jednima i drugima mogu pomrsiti račune.
Ovaj se pozamašni obiteljski triler čita u jednome dahu, odgovori na nametnuta pitanja napeto se iščekuju, čitatelj kalkulira hoće li biti žrtava i tko će biti prvi, a kako utjecaji na frenetični rasplet dolaze sa raznih strana, zabuna i iznenađenje neminovno potkraj romana slijede na skoro svakoj stranici. Mnoge su klasične pouke, poruke i obrasci klasične noir književnosti, iz koje je ovaj roman očigledno mutirao, ovdje hotimice iznevjerene, i što se tiče moralnih postavki likova, i pravde koja bi na kraju kao imala pobijediti, i intenziteta i učinkovitosti zaslužene kazne. Osjećaj da i kad je sve gotovo zapravo uopće nije gotovo ostat će vam u glavi nakon što vam nakon četiri stotine stranica roman napokon ponudi epilog, opor i romantičan u isti mah, i navede vas na retrospektivu svega neobičnog što se na prethodnim brzo pročitanim stranicama zapravo zbivalo.
Oto Oltvanji (otooltvanji.com) (1971), pisac i prevodilac,, kao klinac zaražen literaturom neoslobađanom od poreza usled nedostatka umetničkih vrednosti (šund), što treba čitati kao krimi, fantastiku, triler i horor. Pored mnoštva priča i prevoda, objavio tri romana: “Crne cipele”, “Kičma noći” i “Iver”. Sudeći po gabaritima objavljenih knjiga, kako godine odmiču, tako ima sve više toga da ispriča. Na kraju će, smem se kladiti, morati da napiše jednu epsku fantaziju, dakako smeštenu u ovo naše sadašnje, moderno nevreme. Krst šund-majstora i dalje nosi.
Razgovor vodio: Darko Kovačević
Dnevnik, 08. 06. 2015.
piše: Ilija Bakić
Oto Oltvanji (1971), pisac i prevodilac, ovdašnjoj je čitalačkoj publici znan po pričama objavljivanim po antologijama i časopisima („Tamni vilajet“, „Beli šum“, „Gradske priče“, „Nova srpska pripovetka“) i dva romana, „Crne cipele“ i „Kičma noći“. U svojoj prozi on se kreće u okrilju fantastičkih žanrova, pre svega fantastike natprirodnog/horora, ali je nesporno i kreativno korišćenje iskustava savremene svetske literature, posebno one koja se svrstava u kategoriju trilera, krimića ili „saspensa“. Obzirom da se Oltvanjijevi romani i priče dešavaju na ovdašnjim prostorima, poznavanje lokalnog kolorita važan je segment zapleta tj. razrešenja koji, često, prevazilaze ulogu scenografske pozadine postajući važan učesnik dešavanja. Otud Oltvanjijeva dela jesu zabavna i uzbudljiva ali su i više od toga, pošto je autor spreman da izvrne, izvrda i izigra pravila i da u očekivano i predvidivo štivo unese slojeve koji su netipični i nepripadajući (ili suvišni) jednom čisto žanrovskom delu; no, iskušavanje žanrovskih matrica ima smisla samo ako se njihove granice otkrivaju, prelaze i prevazilaze. Tako pisac u svojim delima, posebno u „Kičmi noći“, čitaocima nudi napeto štivo u koje je, za zainteresovane, upleteno i zajedljivo poigravanje savremenim političko-društvenim temama.
Obznana natprirodnog kod Oltvanjija nije samo žanrovski i prepoznatljiv element, već, obzirom na „domaći teren“ dešavanja, ima i dodatno značenje potcrtavanja nenormalnosti koju junaci (i čitaoci) prihvataju kao uobičajenu svakodnevicu.
Obzirom na Oltvanjijeva prethodna dela, „Iver“ (Laguna, Beograd 2015) je izlazak iz žanra ili tako barem izgleda tokom prvih tristotinjak stranica romana. Znatiželjni čitalac će na njima upoznati moćnu porodicu Vitas koju čine nesporni vladar Nađmama, njeni sinovi popularni pevač Rob i neuspeli glumac Kristijan, bliznakinje, slikarka Višnja i Veronika, Robova deca pisac Saša, njegova sestra Anita i troje dece. Porodicu na velikom imanju blizu Subotice upoznaje i Mia, dečiji pisac, Sašina devojka. Pred njom se dešavaju incidentne situacije, odvijaju neobični razgovori. Potaknuta tajnama u koje je nevoljno uvedena, Mia traga za Robovom bivšom suprugom, za njihovim prognanim sinom Lukom, za porodičnim neprijateljem Ognjenom Brankovićem. Ipak, kockice priče nikako se ne slažu dok tetka Bela ne otkrije mračnu tajnu porodice staru dva veka. U tom trenutku natprirodno izlazi na scenu otkrivajući obrede kojima su se u porodici delile životne uloge. Onima kojima je određeno da žrtvuju svoju sreću i uspeh u korist braće/sestara, sada osvešćeni, odbijaju da se i dalje povinuju, a zatim se pojavljuje i dete za koje niko nije znao spremno da svima pomrsi planove i izbori se za svoja prava. U grčevitom finalu računi se izravnavaju i ravnoteža koliko-toliko uspostavlja.
„Iver“ se, dakle, do svog kraja razotkriva kao roman mračne fantastike, mada je i specifična porodična saga, smeštena u današnje vreme (bez dubljeg uranjanja u društvenu problematiku), ali vezana za bližu i dalju prošlost. Oltvanji pažljivo dozira tenzije, postavlja dileme i otkriva deliće odgovora da bi, nakon sporog razvoja priče, vrtoglavo obznanio ključnu tajnu i doneo njeno razrešenje. Rečju, „Iver“ je novi stepenik u Oltvanjijevom bavljenju žanrom, ali i iskorak iz njega u neistražene literarne prostore.
“Ako je Oto Oltvanji, kako i sam priznaje, pokušao da napiše roman kakav bi i sam voleo da čita, roman koji vam ne da da ga ostavite za kasnije, roman koji će iz stranice u stranicu sve više intrigirati čitaoca i naterati ga da zaboravi na stvarnost, onda je u tome u potpunosti i uspeo. Književnost katkad služi i tome.”
Autor prikaza: Igor Pavlov
Čitaj dalje na svoju odgovornost, ima blagih spojlera.
Art-bioskop Aleksandar Lifka, Subotica. 07. 05. 2015.
Moderator: Bojana Đorojević. Foto: Dejan Zvekić
“Uvek se u meni bore dva poriva – onaj stari, pankerski, “uradi sam”, niko ti ne treba, svi mogu biti pisci, a s druge strane vrlo dobro znam koliko te prepreka čeka na svakom koraku, koliko je samodiscipline i odricanja potrebno, a ni tad nema nikakve garancije da si dobar, da sve što radiš nije uzalud, tako da stvarno nekad mislim da ovo nije za svakoga, ne može svako da bude pisac. Opet, ako ne probaš, kako ćeš znati?”
Pisac Oto Oltvanji je do sada bio poznat po romanima u kojima je mešao horor i kriminalistički žanr. Zahvaljujući njegovom novom delu, sveže objavljenom „Iveru“, publika je u prilici da se upozna sa jednim drugačijim Oltvanjijem.
Kad svake prestupne i kusur godine objavim roman, gosn Ivan Lončarević me velikodušno zove u goste da mu uzurpiram emisiju. Srećom, ne dešava se češće. Brbljiv i brbljiviji su prisvajali dragoceni termin za muziku, u startu prekrojivši spisak pesama, a u ono malo vremena što je preostalo išlo je svašta, od Alana Mura, preko para subotičkih bendova do PJ Harvey. Zeppelini izvisili. Slušati ako nađete dva sata života.
POP Depression #652 [16.03.2015] by Pop Depression on Mixcloud
