Intervju za stranicu “Kulture” sajta B92.
“Trenutno se najviše zanosim idejom da napišem triler bez mrtvih i bez ijednog ispaljenog metka.”
Pisati kad si mamuran je mnogo teže nego pisati kad si pijan. Probao sam.
Generalno izbegavam oba. Brus Sterling mi je, kad smo malo popili, pričao da su svi pisci koje poznaje – a poznaje ih mnogo – pre ili kasnije završili na čašici. Čak i oni koji u mladosti nisu pili. Ili koji su upražnjavali nešto jače. Pritisak je velik: da budeš dobar, da konstantno stvaraš nešto novo, ili nešto uopšte, a pre ili kasnije počneš da pišeš gluposti. Znajući to, odlažem neizbežno što duže mogu.
Ali, moram naučiti da pišem mamuran jer kada sam mamuran ne mogu da radim ama baš ništa, ni trivijalno i nezahtevno, ni nadahnuto i uzvišeno. Nisam često mamuran – ili bar ne prečesto – ali kada jesam, mamurluk dugo traje. Kao i sve sa mnom.
Remzi Kembel je svojevremeno otkrio svoju neobičnu radnu naviku: svaku spisateljsku sesiju započinje novom stranicom, makar se direktno nadovezivala na nešto od ranije, ili taj dan napisao samo jednu rečenicu. Ponekad, kaže on, kada je suviše mamuran, zapiše tu rečenicu na novom listu papira i odmah se vrati u krevet. Nije loša taktika.
Moram naučiti da pišem mamuran da praznom hodu dam smisao.
Ah, ti svaštari. Tako ih razumem.
Hrabri svaštar kog mnogo volim, veći možda i od über-svaštara gos’n Dena Simonsa, zove se Pol Mekoli (Paul McAuley).
Drži pop-kalćer i istorijat žanrova u malom prstu. U romanima je do sada radio svemirsku operu, kiberpank, stimpank, tehno-trilere, šta god vam drago. U pričama se često laćao čistokrvnog horora. A čovek je po struci biolog.
Cowboy Angels je njegov relativno noviji roman koji se najčešće opisuje kao 24 sreće Zvezdanu kapiju. Savršen, dakle, za impulsivno skidanje s police.
Revolucionarno otkriće “Turingove kapije” početkom šezdesetih omogućava lagodnu posetu paralelnim svetovima, tzv. “snopovima”. Umesto Aziji i Bliskom istoku, agresivni imperijalizam po receptu CIA-snajka-CIA AmeriKKKa nameće svojim alternativnim verzijama, pomažući braći da se odbrane od komunizma, fašizma, siromaštva, nuklearnog rata i drugih pošasti. “Prava” verzija zemlje je ona u kojoj je predsednik Džimi Karter vezao više mandata, a “našu” Ameriku zovu “Niksonovim snopom”. Zvuči kao zgodna ali jeftina alegorija na neka mračna skorašnja vremena? I jeste. Roman se pojavio 2007., čekao na objavljivanje nekoliko godina jer su “urednici preporučili da odstoji”, a prvobitni naslov, maznut od Boba Dilana, glasio je Look For America.
Ali, roman je pre i iznad svega akcijaš.
Ne ide mu stoga na ruku što ima old-school brzinu – pre sporost, dakle – ali je zato tu old-school surovost, skoro kao da je pisan početkom osamdesetih, kada se radnja najčešće dešava. Najveći problem knjige je što je glavni junak hladan i nezanimljiv. Skoro sve ostalo je sjajno.
U poslednje vreme spontano aktuelizovano pitanje glasi: je li ovo krimić ili naučna fantastika? Uprkos okviru radnje zasnovanom na domaćem zadatku iz prirodnih nauka za pet plus – glavnotkovska naučna teorija o nastanku novog univerzuma svaki put kada se suočimo s viškom izbora – u čitanju mi je nekoliko puta palo na pamet kako bih ja ovo ‘ladno objavio u neprežaljenoj zagrebačkoj ediciji krimića Trag da je došlo do toga.
U nekom paralelnom svetu.
Pored dve bine s bogatim izborom nastupa domaćih i bendova iz okruženja, na Trenchtownu 2010 nudi se još i štampanje jedinstvenih motiva na majice na licu mesta, razmena onog što imaš za ono što ti treba (ako se proceni da je trampa fer), podšatorska kuhinja s pasuljem i pljeskavicama i odmor na jastucima uz kafu, čaj i nargile.
Moj nastup 1. maja bio je ozvučen i prigodno osvetljen, na Terasi, nekoj vrsti priručnog kafića namenjenog za predah festivalskih ratnika.
Domaćin se spremio bolje od mene. Darko Kovačević je veče otvorio naglo, bez uvodne reči, pročitavši kvazi novinski članak sa samog početka knjige, usput oduševivši najglasnije momke iz prvog reda.
Zatim me je, u maniru mešavine Larija Kinga, patka Dače i voditelja japanskog tok-šoa, bombardovao a/b pitalicama među kojima su se krila neka mega trik-pitanja: “Oliver ili Milan.” “Beograd ili Subotica.” “EXIT ili Trenchtown.” “Priča ili rečenica.” “Svet ili Vreme.” (na ovo poslednje sam odgovorio kao da je pitanje bilo “svet” ili “vreme”, a ne istoimeni nedeljnici.)
Istovremeno, svuda oko nas odred ubica pažnje: smotra amaterskih bubnjara, žongleri vatrom, otpanjeni rege sa razglasa na manjoj bini… i glasni momci iz prvog reda. U tim uslovima, izvukli smo maksimum. Šta više, mislim da ovo spada među zabavnije nastupe koje sam imao. Čak je i prodaja po promotivnoj ceni uspela jer sam okrnjio veći deo paketa koji sam poneo. Nije loše za prevashodno muzički festival.
Zbog hroničnog nedostatka vremena večeras verovatno kasnim na Pesničenje, ali s nestrpljenjem očekujem nastup čak dva domaća benda puna prijatelja – Put kojim se gyere ide i Omladinac 11.
I Lollobrigide.
Za fenomenalne fotografije zaslužan je Igor Marinović, moj drugar iz srednje škole, jedan od ljudi akreditovanih da na festivalu slika sve što vidi iako nema svoj matični časopis u klasičnom smislu te reči. Njegovo sekundarno životno zanimanje trenutno zvanično glasi “fotograf hrane”.
Ovogodišnji Trenchtown jedan je od najtoplijih do sada. U šumi nije ledeno i vlažno kao ranije, što znači da ima neuporedivo više uskovitlane prašine i peska. A to je mnogo nataložene prašine u kolektivnim grlima. Razlog više da se zaključate lisicama za šank.
…dobiješ ponedeljak, tri dana nerada. To je ona najgora varijanta.
Ali, ove godine, dobri ljudi iz subotičkog Fokusa pozvali su me da održim promociju Kičme noći na, ako sam dobro prebrojao, osmom Trenchtown-u, festivalu koji već neko vreme podseća na naglo izdžikljalog mlađeg brata EXIT-a.
To je poziv koji se ne odbija. Za prvomajski uranak, uprtiću na leđa ranac pun svojih knjiga koje će moći da se nabave po superpovlašćenoj ceni i krenuti put etno kampa na Paliću. Putem kojim se sve češće ide.
Iste večeri u pola osam, duboko u šumi, moj domaćin, zemljak, kolega-pisac i muzičar Darko Kovačević i ja pokušaćemo da budemo krajnje konstruktivni, podnošljivo smešni i dostojno zagrevanje pred nastupe bendova kao što su Autopark, Nežni Dalibor, Sunshine i Darkowood Dub.
Doduše, bolje pašemo uz rakiju.
Moja prijateljica Aleksandra Nikšić napisala je, kao što sama kaže, nešto “rođački” u svojoj redovno sjajnoj kolumni preko na Mondu.
“Ne verujem da postoji čitalac koji će mirno proći raskrsnicom Nemanjine i Kneza Miloša posle Kičme noći.”
Zgodno naslovljen prikaz Đorđa Bajića na Popboksu.
“Oltvanji je domaćinski pristupio pisanju, nije se štedeo, ima tu materijala za (bar) dva romana: sve pršti od pesničenja, pucnjave, seksa, ubistava, zavera, intriga…”
Velikodušni prikaz iz pera Željka Obrenovića na blogu City Magazine-a.
“Likovi su živi (imalo je vala i vremena da ih zavolimo ili zamrzimo, na petsto i kusur strana). Bilo da se radi o simpatičnom taksisti-švaleru, majstoru kung-fua, (koji bi svoj prilici trebalo da bude antipatičan, ako ništa zato što sluša Azru), novinaru-čudaku (koji se bori za vašu naklonost, mada se čini da bi trebalo da je dobije već na početku, barem zbog Bila Hiksa), ili pandurki, i muškobanjastoj i seksi u isto vreme. A niko od njih nije bezbedan.”
To da nisam ljubitelj tzv. “socijalnih platformi”? Već je odavno predmet zajebancije. Jedva sam skupio snagu da pristupim “feejsu” (sjajan je bio taj sautparkovski momenat, “You have 0 friends”, dok je trajao.)
Ipak, sve to nije smetalo da me oduševi nova priča Džoa Hila. Razbuca. Uništi. Pokopa. Oduva.
Nalazi se u The New Dead, priređivača Kristofera Goldena, svežoj antologiji originalnih priča o zombijima, ovosezonskim vampirima.
Priča se zove “Twittering from the Circus of the Dead”. I upravo je ono što naslov kaže.
Kome još nije jasno, počinje ovako:
TIME2WASTE I’m only trying this because I’m so bored I wish I was dead. Hi Twitter. Want to know what I’m doing? Screaming inside.
8:17 PM February 28th from Tweetie
TIME2WASTE My didn’t that sound melodramatic.
8:19 PM February 28th from Tweetie
TIME2WASTE Lets try this again. Hello Twitterverse. I am Blake and Blake is me. What am I doing? Counting seconds.
8:23 February 28th from Tweetie
I tako do kraja. Dvadeset sedam strana. Nešto više od dvesta tvitova.
Priča je ostavila toliki utisak na mene da mi druge sada deluju bledo, a daleko od toga da je ostatak družine naivan. Goldena nikad nisam smatrao ozbiljnim antologičarem (a ni piscem, ako ćemo pravo), ali ovde je uspeo da uposli neka zaista zanimljiva imena. Spomenuću: Džon Konoli (poznat po gotskim krimićima o detektivu Čarliju “Ptici” Parkeru, preveden i kod nas), Majk Keri (veoma dobar strip-scenarista, autor serije romana o privatnom egzorcistu Feliksu Kastoru, i njega ima u prevodu), Maks Bruks (sin onog Mela Brooksa, obe njegove knjige mogu da se čitaju u izdanju Paladina), Džo Lensdejl (šta reći?) I tako dalje.
Još nikada nisam posvetio tekst samo jednoj priči iz neke antologije. Daću i svima ostalima šansu, naravno. Ali, Džo Hil je naprosto tako razbio da mi u ovom trenutku jedino ova priča deluje relevantno. To što izgleda tako kako izgleda nije jeftina caka – nije caka uopšte. Odabrao je najbolji način za priču koju se nameračio da ispriča, pronikao u suštinu forme i iskoristio to da nam zakuva – da ne kažem tvitne – jezivu, nepredvidivu, zaokruženu storiju. Ona ne bi bila ista da je predstavljena na bilo koji drugi način: klasično, moderno, ludački, ovako, onako. A lako je mogao da uprska. Pre ili kasnije neko bi se već setio, ali čisto sumnjam da bi iko to uradio ovako dobro.
Skidam kapu. Klanjam se. I ne mogu da se opasuljim.
Srećom pa je tako nešto još moguće.