Intervju. Na art-animi.
“Likovi nisu glumci da ‘predlažu’ bolja rešenja: moji su, ima da rade ono što im se kaže.”
Intervju. Na art-animi.
“Likovi nisu glumci da ‘predlažu’ bolja rešenja: moji su, ima da rade ono što im se kaže.”
Radnja Kičme noći počinje u ponedeljak, 22. marta, 2010. godine. Počinjala je toga dana i u decembru 2005., kada sam počeo da je pišem.
Odlučio sam još tada, koliko god da potraje samo pisanje, neću uvek za toliko pomerati radnju u budućnost. Dešavaće se u martu 2010. pa kad god da roman bude završen ili objavljen.
Tako su se, prilično neverovatno, datumi početka radnje i odlaska knjige u štampu poklopili u dan. Ono što je prvobitno zamišljeno kao bliska budućnost, u međuvremenu je postala savremena stvarnost. Ili paralelna.
Knjiga ima 524 strane. Stradala je omanja šuma u Čileu zbog nje. To je do sada rekordno “najdeblja” knjiga u ediciji Busola Samizdata B92.
Cena joj je 756 dinara sa PDV-om. Znam. Malo li je na ovu skupoću, naročito kada treba da se izdvoji za knjigu gaddemit, ali gledajmo to ovako: podeljeno s brojem strana, stranica košta 1.44 dinara. A ima mnogo teksta po jednoj stranici.
Dakle, poslužite se starim dobrim trikom: poklonite je nekom za rođendan. A zatim je odmah pozajmite na čitanje.
Ili sačekajte svoj rođendan. I ne pozajmljujte je nikom.
Od sutra u svakoj bolje opremljenoj knjižari.
Ne cela, doduše. Ali, u skladu sa renesansom audio knjiga koja u svetu traje već godinama, poslušajte na B92.FM petominutni odlomak iz Kičme noći.
Šta god mislili o audio-knjigama, one su svet za sebe. Imaju svoju namenu, čar i lepotu.
Nije svejedno ko čita, naravno. Morate da čujete glumca Vila Patona kako sugestivno prezentuje serijal južnjačkih krimića Džejmsa Lija Burka i Imati i nemati Ernesta Hemingveja. Ili kako zvuči Kad jaganjci utihnu u izvedbi Keti “Mizeri” Bejts. Ili kako glumac Kreg “Dublerka” Veson gine da nam dočara zvučni ugođaj najnovijeg romana Džejmsa Elroja, Blood’s a Rover.
Odlomak iz prvog poglavlja Kičme noći, “Pepeljuga je izašla u grad”, čita Goran Dimitrijević, prevodilac i urednik spoljnopolitičkih emisija na TV B92, mnogo poznatiji kao, po rečima Mileta sa Čubure, “onaj s mladežom koji saopštava samo loše vesti svaki dan u pola sedam.”
Štamparske prese se puše.
Poslednji, neserijski roman Chine Miévilla, The City and the City (2009) zovu “kafkijanskim krimićem”. Za promenu, zvučni slogan nije daleko od istine.
Naslovni gradovi su sijamski istočnoevropski polisi, Besźel i Ul Qoma, koji dele većinu zajedničke geografske teritorije: u tom bizarnom preseku skupova, jedna strana ulice neretko pripada jednom, druga drugom. Iako se razlikuju po jeziku, pismu, arhitekturi, modi, čak i držanju – šta ćeš više! – u svemu ostalom su isti. Kao bilo koje dve susedne zemlje ili rivalska grada, uostalom. Ah, ti ljudi.
Zahvaljujući hroničnoj netrpeljivosti, dugogodišnjoj zavadi, čak i povremenim ratovima, državljani oba se od malena uče da “ne vide” ove druge: uslovljeni su da podsvesno ignorišu sve prekogranično – ljude, saobraćaj ili događaje – čak i ako im se nađu pred nosom (ili posebno tada). Koncept je fantastičan, i praktično i kao alegorija, i spočetka deluje preterano apstraktno ili nemoguće; međutim, zahvaljujući umešnosti pisca da dočara svaku banalnu situaciju koja proističe iz tako iščašenog aranžmana, ne samo da se naviknete nego shvatite da ste nešto slično možda povremeno i sami radili. Problem je što je dugogodišnji život u datim uslovima mučan, stresan i nezdrav za koncentraciju. U slučaju stranih turista, pravi pakao.
Sve zapravo liči na svaki silom izdeljeni životni prostor i zategnut susedski odnos koji znate iz života, bilo da se radi o bliskoistočnim krizama ili podeljenom Berlinu. Mene je najviše podsetilo na srpsko-hrvatske veze iz naše daleke i nešto bliže istorije. Mislim da to nije slučajno. Ne stiže se džabe u Besźel direktnim avionom iz Budimpešte, Skoplja ili Atine.
Jedini način da se zvanično i zakonski pređe iz jednog grada u drugi je kroz zajedničku carinsku zgradu nalik Brandenburškoj kapiji. U svakoj drugoj okolnosti, makar se radilo o instinktivnom registrovanju pukog postojanja komšije, odgovarate tajanstvenoj, sveprisutnoj službi po imenu Breach: kada vaš slučaj jednom dospe u njihovu nadležnost, uglavnom vas pojede mrak.
Naš pripovedač, inspektor Tyador Borlú iz Odreda za ekstremne zločine Besźela, pokušava da reši slučaj bezimene devojke ubijene u jednom ataru a pronađene u drugom, usput razotkrivajući grandiozne zavere unutar zavere: jer, gde su dva grada, tu je nužno i treći (nije spojler, ne brinite).
Kao najizrazitiji predstavnik New Weird-a, neformalnog pokreta u angloameričkoj fantastici od pre desetak godina inspirisanog genijalcima kao što su Ballard, Moorcock ili M. John Harrison, Miéville se proslavio trilogijom baroknih romana Bas-Lag, od kojih je kod nas preveden prvi (Stanica Perdido, Moć knjige, 2004). Iako mi je oduvek delovao zanimljivo, kod mene je na red došao tek sada.
Nije ni čudo: pored hladne usredsređenosti na suvu priču, bez ijednog grama digresije, najveći uspeh romana The City and the City jeste što obe glavne postavke razvija do kraja i bez ostatka; nijednog trenutka ne zapostavlja začudnost ludih ludaka spremnih da iz iracionalnih uverenja žive krajnje protivprirodno, ali ni klasičan krimić policijsko-proceduralnog tipa, pa makar on bio i kafkijanski. Ljubitelji oba žanra biće zadovoljni.
Slučajno poznajem priličan broj talentovanih crtača, ilustratora i dizajnera. Zbog toga sam još davno zamislio da za rad na korici svake svoje knjige angažujem nekog novog drugara. Multitalentovani Petar “Džej-Bi” Petrović bio je prvi u nizu za Crne cipele.
S obzirom na sadržaj novog romana, nisam morao mnogo da se premišljam koga da odaberem za Kičmu noći.
Damir Šmit je verovatno moj najstariji saradnik. S velikim pauzama, stripove radimo zajedno još od 1989. godine (u prilogu je naš prošlogodišnji pokušaj), koliko smo otprilike i prijatelji. Ne ličimo, ni fizički ni po karakteru, a opet nam prečesto govore da smo “isti”. Dakle, dobro se razumemo.
Za Kičmu sam želeo na jednom mestu: mrak (ali ne depresiju), svedenu žestinu i rokenrol (čak i naznaku bezobraznog merčendajzing potencijala). Naravno, ne treba zaboraviti triviju da je “Kičma noći” starovremeni naziv za Mlečni put. Drugim rečima, želeo sam mnogo toga.
Zamislio sam i dobio Zubati jezik.
U jednoj od prethodnih verzija, na korici je preovladavala ljubičasta, što mi se posebno dopalo, jer ta boja nije prečesto korišćena u Samizdatovom katalogu. Volim i da kažem da je ljubičasta u modi ove sezone (Damir je se setio pre nego što je video omot za Kingov Under the Dome). Elem, “autor ilustracije na korici” je poslednju verziju malo više zarcneo, i tako smo, bar mislim, dobili na ozbiljnosti i neagresivnoj upadljivosti. Na stranu što je, pre i iznad svega, ovo jedna noćna knjiga.
Onda je na red došla Jovana Timotijević, rezident dizajner Samizdata B92, koju pre toga nisam imao zadovoljstvo da upoznam. Ona je imala jednu značajnu i korisnu sugestiju, koju smo Damir i ja gotovo momentalno prihvatili. Onda je ona sve to zapakovala u skladu s mojim lepim željama, i rezultat je pred vama, for better or worse.
Meni se dopada.
Zadah neta by Damir Smit
Finiširaću ti kičmu, finiširkom za kičmu.
Kičma noći kasni. Malo.
Prelomljena je – krc, krc – otprilike do pola.
Pažljivo sam prošao taj deo u PDF-u, reč po reč, zabeležio slučajne greške i poslednje sitne ispravke. I prosledio dalje.
Tu je zapelo. Čekam da dobijem drugi deo da bih uradio isto. Kada završim, a ne treba mi mnogo vremena, to će biti to.
Nije bilo problema da se postigne prvobitno zacrtan februarski rok. Nije uprskao čak ni onaj od kog se to najviše očekivalo. Ali, kao i najčešće, moralo je da dođe do nepredviđenih okolnosti. Ovaj put bila je to bolest jednog od nezamenljivih članova tima, tehničke urednice, zbog čega je izgubljeno više od nedelju dana. Kada se radi o knjizi, nije mnogo.
Novi realni rok je druga polovina marta.
Do tada pročitajte siže sa zadnje korice. I duuugačak odlomak iz prvog poglavlja.
Sledeći put ću vam malo pričati o nastanku korice.
Stari sajt, koji-sam-mnogo-voleo-i-još-ga-volim, možete da pronađete preko linka naslovljenog, prigodno, “Stari sajt”. Pri dnu desne margine.
U međuvremenu se desilo prolećno spremanje. Preko potrebno i odlagano godinama.
Što se tiče nove platforme, postao sam član brojne porodice WordPress-a. Sâm svoj majstor. Odabrao sam skin u koji sam se zatreskao na prvi pogled (ko kaže da tako nešto ne postoji?): pored upadljive teksture pozadine (kao da sam ilegalna fabrika džinsa), osvojili su me još i kako je sve organizovano, i vrsta i veličina fonta (koji, doduše, ne izgleda tako stajliš u nekim verzijama Firefox-a, ali uveravaju me da je to jedan od suštinskih problema dizajniranja za veb). Boravak na sajtu učinio sam još preglednijim i jednostavnijim za sebe i, što je važnije, za vas zalutale posetioce.
Od novina tu su delimično ilustrovana bibliografija i organizovan pristup seriji tekstova koje sam svojevremeno pisao za Blog B92. S vremenom slede sabrana dela pisana za Huper, drugi tekstovi koji zaslužuju da se spasu zaborava i kratka proza koja do sada nije viđena u sajberspejsu, a nije baš tako lako doći do nje.
Slično portretu iz zaglavlja starog sajta, fotografija autora u odeljku “bio”, pored toga što je posveta autentičnom koktelu koji se pojavljuje u novoj knjizi, ovaj put promoviše jedan drugi porok (budući da smo raskrstili s prethodnim, je li). Možda postane tradicija.
Sajt broj dva ovim je svečano otvoren. Dobro došli. ‘Vatajmo se za uši i igrajmo dalje.