Archive for the ‘blog’ Category


08.03.2011

Ko se boji pisca još?

posted by admin

in blog, Huper

Rubrika „Pop Lit“, Huper #440, jul 2008.

 

„Zovem se Remzi Kembel. Ja pišem horor.“ Prikladno parafrazirajući slavnog režisera Džona Forda, ovako se predstavlja najveći živi pisac strave i užasa (ako se složimo da je Stiven King postao suviše raznovrstan za tu titulu… a složićemo se). Možemo li se prestraviti između po definiciji bezbednih korica knjige, makar približno koliko u zamračenim bioskopskim salama? A šta to više i može da  nas uplaši danas? Ovaj autor sa papira uporno viče bu! već četrdeset godina. I svaki put se trznemo.

Remzi Kembel je rođen i živi u Liverpulu, što znači da govori bitlsovskim akcentom. U startu ima veliku prednost nad većinom prekookeanskih kolega samom činjenicom da je horor po svojoj prirodi nekako… britanski.

Zaboravite na vampire, vukodlake, zombije. Duhovi mogu da prođu, ali ne oni od čaršava, jer Kembel „piše priče o duhovima za ljude koji ne veruju u njih“. Tradicionalan samo što se tiče discipline, besprekorne rečenice i kontrole kvaliteta, Kembel je u stvari modernista: posebno po dezorijentišućoj urbanoj teskobi koju je doveo do savršenstva. Kod njega se i obična šetnja kroz pešački tunel u vreme špica pretvara u vrhunsku noćnu moru.

Read more

23.02.2011

NS sajam

posted by admin

in blog

Biće neobično nastupiti bez kompletnog benda.

Tu su zato Goran Skrobonja, Ilija Bakić i domaćin, Đorđe Pisarev. Pričamo o fantastici.

Subota, 26. februar, 15 časova, Salon knjige na Novosadskom sajmu.

13.02.2011

Pas koji laje i ujeda

posted by admin

in blog, Huper

Rubrika „Pop Lit“, Huper #439, jun 2008. 

Džejms Elroj je u javnosti poznat kao „demonski pas američke književnosti“. Da biste osetili delić atmosfere njegovih knjiga pre nego što se bacite na čitanje, pogledajte film Poverljivo iz L.A.-a. Još jednom. Ili televizijsku seriju Prljava značka – sa kojom, doduše, nema nikakve veze, ali koja sablasno podseća na njegov svet, ne samo po obilju podmićenih policajaca, već i po složenim zapletima. Elrojeva proza bez pardona udara u lice i emocije, ili što reče jedan drugi velikan krimića, Elmor Leonard: „Ako je čitate naglas, polupaće vam vinske čaše.“

Iako je pleo zanimljive priče i pre, za Elroja kakvog poznajemo danas ključna su četiri remek-dela poznatija kao „Losanđeleski kvartet“. Prvo u nizu je Crna Dalija (1987), roman koji ga je lansirao u superzvezde kriminalističke literature. Kada sam ga se dokopao pre desetak godina (prva kupovina preko interneta), nokautirao me je već uvodnim bokserskim mečom između dvojice protagonista. Dalje sam morao da kočim da ga ne bih prebrzo progutao.

U Crnoj Daliji, preuzevši na sebe nezahvalnu ulogu posmrtnog zastupanja još jedne naivne žrtve sjaja i bede Holivuda, par okorelih čuvara reda i mira upinje se da opere sopstvene grešne duše. Okvirno zasnovan na najozloglašenijem nerasvetljenom slučaju u istoriji američkog zločina, nadrealno svirepo ubistvo u kojem je Elroj prepoznao vezu sa sopstvenom sumornom sudbinom, besprekorno dočaran posleratni period romana – kada je sve što život znači (prijateljstvo, lojalnost, ljubav) još delovalo prosto – nagrizaju izopačeni seksualni nagoni. Iza ugla neumoljivo viri otrežnjenje novog doba.

Read more

04.02.2011

“Žanr i preko njega”

posted by admin

in blog, Kičma noći

Povelja 03/2010, Kraljevo

Prikaz romana „Kičma noći“ Otoa Otvanjija, izdavač: Samizdat B92, Beograd 2010.

piše: Ilija Bakić

Pet godina po objavljivanju prvog romana „Crne cipele“ Oto Oltvanji (1971) predstavlja se čitaocima novim delom, obimnom (524 strane) „Kičmom noći“. Mada zvuči oveštalo, pisac zaista jeste poznavaoce njegove prve knjige prijatno iznenadio jer je u novoj prisutan i onaj ’stari’ i jedan sasvim novi, uznapredovali Oltvanji; čitaoci koji je po prvi put sreću sa ovim autorom otkriće, pak, zanimljivu i zanatski precizno izvedenu prozu koja intrigira pričom i vezuje pažnju brzinskom, na momente čak vratolomnom, akcijom. Oltvanji je u postavljanju i izvođenju ovog romana (kao i prethodnog) koristio iskustva savremene svetske literature, one koja se svrstava u kategorije trilera, krimića, ’saspensa’ i, napokon, horora. Naravno, reč je o kreativnom korišćenju dostignutih metoda i rešenja a ne o pukom kopiranju ili podražavanju uzora jer je to jalova rabota kojom se bave pisci mnogo manjeg talenta od Oltvanjijevog. Iščitavanje „Kičme noći“ otuda nije ni nalik rutinerskom čitanju ’palp’ proze koja ima zadatak da zabavlja (i to odrađuje manje ili više uspešno); preciznije, „Kičma noći“ jeste zabavna i uzbudljiva ali i više od toga, pošto je autor spreman da izvrne, izvrda i izigra pravila i da u očekivano/predvidivo štivo unese slojeve koji su netipični/nepripadajući (čak bi se moglo reći i suvišni jednom čisto žanrovskom delu). Ali, iskušavanje žanrovskih matrica ima smisla samo ako se njihove granice otkrivaju i kreativno prelaze i prevazilaze.

Prve stranice „Kičme…“ otkrivaju nekakvu buduću, alternativnu ili paralelnu Srbiju. Pozornica dešavanja sazdana je od segmenata koji su već stvarnosno-realni (potcrtanih čestim posezanjem za frazama iz opšte i popularne kulture od 1980-tih naovamo), delova koji faktografski baš i ne odgovaraju (ali nalikuju) realnim modelima i, konačno, segmenata koji ’de facto’ ne postoje ali su mogući, odnosno vrlo je verovatno da bi baš takav bio prirodan sled dešavanja izniklih na temelju ovoga što sada znamo i u čemu živimo. Identifikacione ravni tesno su i bogato popunjene, bez šupljina i pukotina, pa je jedina dilema čitaoca da li će na nekoj stranici knjige pronaći pogodbeni datum iz budućnosti ili sadašnjosti na osnovu koga bi zaokružio svoj doživljaj (a možda i očekivanja, već prema tome da li je u pitanju naučna fantastika ili političko-društvena alegorija, možda čak i satira – pisac konačno određivanje ostavlja čitaocu i, reklo bi se, nije zainteresovan kakva će odluka biti). Ipak, ove su dileme sekundarne spram tri priče koje paraleno teku na asfaltu Beograda i u kojima se tri osobenjaka batrgaju u klopkama sopstvenih života; ponekad se čini da će pritisak smrviti uhvaćenog a ponekad okova nema u blizini/na vidiku (ali svest o njima nikada ne prestaje). Svakodnevni užas i apsurd, smisao i besmisao putovanja od jutra do noći ili od sumraka do svitanja, uz pokoji tren predaha, u državi koja je karikatura svih smislenih sistema, sred menažerije živopisnih kreatura – izazov je za junake koji su (pre)često statisti u sopstvenom postojanju. Ovakav sklop izazov je i za pisca koji, pak, uspeva da ubedljivo predstavi pozornicu događaja, kulise, statiste i (anti)heroje ’veselog pučkog igrokaza sa pevanjem i pucanjem’ na ulicama (ne)poznate nam lokalne metropole. 

Read more

28.01.2011

Rok

posted by admin

in blog

Mark “Kick-Ass” Millar tvrdi da TV serija nema sezonu-dve da zavede, već samo 15 minuta. Ali, onda nikad ne bih saznao u šta je izrastao FRINGE.

26.01.2011

Dnevnik turneje: Zimovanje u Jakobsfeldu, 25.01.2011.

posted by admin

in blog, Tri lica knjige

Tako je trebalo da nazovemo čitavu turneju.

Mislili smo da ćemo se ovog puta izvući. Iz Beograda smo krenuli po neobično sunčanom danu, pred Pančevo smo uleteli u gustu maglu, a čim smo prošli tablu s oznakom grada, počeo je da pada i sneg. Kočili su mi se prsti na nogama od hladnoće.

Na sve smo, međutim, zaboravili jačih sat vremena, u božanstvenom, dubokom mraku Male scene Kulturnog centra Pančeva, uz miris, akustiku i škripu dasaka pravog teatra. Posle rok-kluba, privatne knjižare, knjižarskog lanca, bioskopa i kulturnog centra, u lokacije nastupa upisali smo i jedno pozorište.

Činilo mi se da su obojica kolega posebno inspirisani. Rekao bih da je sama izvedba bila naštelena i podmazana, do sada možda najbliže onome kako sam ja to zamišljao kada smo kretali sa svim.

Bilo je pregršt dobro raspoloženih prijatelja, drugara iz klupe i drugih školskih ličnosti iz Darkovog bivšeg života, više zvučnih imena domaće književnosti, zadovoljne publike i korisnih, velikodušnih komentara.

Pred ponoć, dok smo odmrzavali kola i spremali se nazad preko Tamiša, i dalje je bilo hladno, ali više ne tako agresivno, pre kao na apsolutnoj nuli u filmu Ledena oluja.

23.01.2011

Lepota i zdravlje

posted by admin

in blog, Tri lica knjige

U februarskoj LEPOTI I ZDRAVLJU, lica koja ne spadaju ni u jedno. Uprkos zastareloj fotki i nepostojećoj piratskoj korici, trud dizajnera neporeciv.

21.01.2011

Bless the bunnies

posted by admin

in blog

“Bless them all, the forlorn little rabbits. They are the displaced persons of our emotional culture. They are ravenous for romance, yet settle for what they call making out. Their fu­tile, acne-pitted men drift out of high school into a world so surfeited with unskilled labor there is competition for bag-boy jobs in the su­permarkets. They yearn for security but all they can have is what they make for them­selves, chittering little flocks of them in the restaurants and stores, talking of style and adornment, dreaming of the terribly sincere stranger who will come along and lift them out of the gypsy life of the two-bit tip and the un­employment, cut a tall cake with them, swell them up with sassy babies, and guide them masterfully into the shoal water of the electri­fied house where everybody brushes after ev­ery meal. But most of the wistful rabbits marry their unskilled men, and keep right on work­ing. And discover the end of the dream. They have been taught that if you are sunny, cheery, sincere, group-adjusted, popular, the world is yours, including barbecue pits, charge plates, diaper service, percale sheets, friends for din­ner, washer-dryer combinations, color slides of the kiddies on the home projector, and eter­nal whimsical romance-with crinkly smiles and Rock Hudson dialogue. So they all come smiling and confident and unskilled into a technician’s world, and in a few years they learn that it is all going to be grinding and brutal and hateful and precarious. These are the slums of the heart. Bless the bunnies. These are the new people, and we are making no place for them. We hold the dream in front of them like a carrot, and finally say sorry you can’t have any. And the schools where we teach them non-survival are gloriously archi­tectured. They will never live in places so fine, unless they contract something incurable.”

(The Deep Blue Good-By, John D. MacDonald, 1960)

19.01.2011

Druga etapa

posted by admin

in blog, Tri lica knjige

Messrs. Skrobonja, Tuševljaković et moi nastavljaju sa zezanjem tamo gde su stali.

ZAJEČAR 21.01.2011.
PANČEVO 25.01.2011.
KIKINDA 04.02.2011.

15.01.2011

Joe Gores (1931 – 2011)

posted by admin

in blog

Of course. You hated death because you were involved with life. Life was. And dammit, life would be, when you weren’t. That’s why you hated death. It’s unfairness.

Never again, the exquisite moment of sliding into a woman.

And never again the joy of a page dragged up dripping from your guts. Never again realizing that there were ten pages of fresh manuscript stacked beside the typewriter that hadn’t been there before.

(Joe Gores, Hammett)

Pisao je ogoljenim, hladnim, objektivnim stilom. Njegovim pričama nisu nedostajala uzbuđenja, ali su uvek bile realističnije od drugih.

Nije ni čudo. Pre nego što se proslavio kao pisac, Gores je desetak godina radio kao privatni detektiv. Kada je pisao o njima, dakle, znao je o čemu piše. Na stranu što se radilo o neobičnoj kombinaciji: instinkti pisca i istražitelja direktno su suprotstavljeni; posvećeni lovac ne može sebi da priušti saosećanje i razumevanje koji su neophodni uslov za profesiju spisatelja. Ali, pisac je očigledno prevagnuo.

Gores je počeo da zarađuje od pisanja radeći scenarije za slavne kriminalističke serije kao što su Kojak, Columbo, Remington Steele i Magnum, P.I. Usledili su romani.

Kao klinac, sredinom osamdesetih, pukim slučajem čitao sam FINAL NOTICE (1973) u zagrebačkoj ediciji krimića Trag (preveden kao POSLEDNJA OPOMENA) i od tada nisam sreo ništa slično: privatna detektivska agencija puna zanimljivih istražitelja koji to nisu, jer su u stvari ripomeni: plene automobile koje njihovi vlasnici nisu uspeli da otplate na vreme. DKA (po Daniel Kerney Associates) je vrsni serijal od šest romana i pregršt kratkih priča, pisanih između 1972. i 2001.

INTERFACE (1974) je grubi krimić o pravom pravcatom privatnom detektivu i praotac svih knjiga ili filmova sa šokantnim obrtom na kraju. Neki danas slavni primeri skinuli su foru odavde.

HAMMETT (1975) je istovremeno tajna biografija oca modernog krimića, Dashiella Hammetta, minuciozna rekonstrukcija San Franciska s početka prošlog veka i krimić koji, po sadržaju i stilu, kao da je pisao sâm Hammett (opširniji prikaz – skroluj dole).

Ovo remek-delo Gores je možda nadmašio 2009. godine, romanom SPADE & ARCHER, prikvelom MALTEŠKOG SOKOLA, koji je napisao uz blagoslov Hammettove zadužbine. Prema jednoglasnoj oceni kritičara, on je plod ljubavi a ne puki najamnički rad, gotova nemoguća misija koju je verovatno samo Gores mogao dostojanstveno da sprovede do kraja. Ne sećam se kada su poslednji put sva četiri velika glasila američkog izdavaštva (Publishers Weekly, Library Journal, Kirkus i Booklist) s takvom lakoćom nekom romanu dali zvezdicu – svoju najveću preporuku.

Stari  je bio majstor do samog kraja.