27.04.2013

John D. MacDonald On Writing

posted by Oto

in blog

JDMdesk“First, there has to be a strong sense of story. I want to be intrigued by wondering what is going to happen next. I want the people that I read about to be in difficulties – emotional, moral, spiritual, whatever, and I want to live with them while they’re finding their way out of those difficulties.

Second, I want the writer to make me suspend my disbelief… I want to be in some other place and scene of the writer’s devising.

Next, I want him to have a bit of magic in his prose style, a bit of unobtrusive poetry. I want to have words and phrases really sing.

And I like an attitude of wryness, realism, the sense of inevitability.

I think that writing – good writing – should be like listening to music, where you identify the themes, you see what the composer is doing with those themes, and then, just when you think you have him properly identified, and his methods identified, then he will put in a little quirk, a little twist, that will be so unexpected that you read it with a sense of glee, a sense of joy, because of its aptness, even though it may be a very dire and bloody part of the book.

So I want story, wit, music, wryness, color, sense of reality in what I read, and try to get it in what I write.”

15.03.2013

Čitanka: The Fools in Town Are on Our Side

posted by Oto

in blog, čitanka

neke budaleH’aint we got all the fools in town
on our side? And ain’t that a big
enough majority in any town?

– Mark Twain, Huckleberry Finn

Godinama sam gomilao knjige Rossa Thomasa kao da se spremam za smak sveta i odlagao   njihovo čitanje jer sam uvek mislio da imam nešto preče i pametnije. A i zato što sam bio siguran da će mi se dopasti kad jednom dođu na red. Jedino nisam znao da će mi se baš ovoliko dopasti.

Ross Thomas je misterija, anomalija, ljubomorno čuvana tajna krimića. Od 1966. do 1994.  napisao je 25 romana, a legenda kaže da je svejedno kog se dohvatite jer su svi jednako dobri. Odlučio sam se baš za ovaj zbog neobičnog naslova, jer se u mudrijaškoj literaturi pominje češće od ostalih (iako je Edgarom ovenčani Briarpatch možda slavniji) i zato što mi je namigivao.

The Fools in Town Are on Our Side (1970) je istorijski, ratni, špijunski, politički, kriminalistički roman sa elementima satire. Evo zakunem se u šta hoćeš. Iako konstantno vickast i posoljen poetskim aforizmima, zapravo je brutalan – u seksu, nasilju i međuljudskim odnosima – kako je to samo bilo obavezno sedamdesetih (mada sam u svakom drugom pogledu stalno morao da se podsećam da nije pisan danas). U složenom ali preglednom zapletu sledimo tri vremenska rukavca radnje, a pripovedački sve teče lako i glatko kao pesma. Život je nekad lep.

Thomas je, inače, ozloglašen po ljubavi prema nadrealno egzotičnim imenima, kao Lucifer Dye ili Homer Necessary. Koliko znam, ovde je prvi put upotrebljen motiv mafijaškog bosa koji posećuje psihijatra.

Bio sam srećan kao tinejdžer kom testosteron izlazi na nos sve dok nisam završio roman. Onda je ova sadašnja pamet povezala – preostalo mi je još samo dvadeset četiri.

13.02.2013

„Der Tunnel“ u Anomaliji 2

posted by Oto

in blog

Dobri momci iz „Laze Komarčića“ zamolili su me da priložim priču za njihovu novopokrenutu klupsku antologiju Anomalija. Vredan projekat, dobro ime, prvi tom je imao sjajnu naslovnicu (Bob), što da ne. Ispostavilo se da mora „čisto“, preko konkursa, te je u međuvremenu palo i neko glasanje. „Der Tunnel“ je treća iz triptiha priča koje sam pisao u cugu jesenas, udovoljivši svom tadašnjem porivu za malo stare dobre tomidžeri jurnjave.

Pod budnim okom urednika Miloša Cvetkovića, žiri je žirirao u sastavu: Tijana Tropin (TT), Spomenka Pululu (SP), Kristina Obrenović Gilmour (KO), Miodrag Milovanović (MM), Aleksandar Marković (AM), Bojan Butković (BB) i Žarko Milićević (ZM).

11.02.2013

Čitanka: The Most Dangerous Thing

posted by Oto

in blog, čitanka

Laura Lipman, supruga tvorca Homicide i The Wire, u samostalnim romanima (izvan serijala o detektivki Tes Monahan) godinama se bavi licem života u Baltimoru koje pomenute serije nisu uvek stizale da pokriju.

Inspirisana pričama iz crne hronike prisutnim kako u američkoj tako i u domaćoj štampi, iz profesionalne radoznalosti i ljudskog saosećanja, pokušava da odgonetne kako uopšte dolazi do porodičnih tragedija kao što su čedomorstvo, nestanak adolescenata, zlostavljanje maloletnog deteta. Zašto je u ovim krimićima važnije nego ko. Raspleti tih dugogodišnjih misterija nisu nimalo prijatni i često nikome ne donose  ništa dobro, ali o njima se mora govoriti. Imamo sreće što to radi neko kao Lipmanova.

Rekao sam i reći ću: njena najveća vrlina, ali i mana, jeste što voli sve svoje likove. Razume svaku njihovu slabost, te retko dozvoljava da im se preko inicijalnog problema, po sebi neizdrživog, desi još nešto drastično. Drama se tako uglavnom oslanja na primarni događaj koji se odigrao u odsustvu čitalaca i načine na koji se likovi nose sa njim, a retko se pojačava tokom same priče. To povremeno rezultira nedovoljno zadovoljavajućim razrešenjem: rasplet u startu nije mogao da ispuni potencijal misterije. Verovali ili ne, za mene je to i dalje minorna zamerka, pominjem je samo radi čistog računa. Ne kvari mi ugođaj a verujem da neće ni vama: Lipmanova je svakim romanom sve bolja.

U pretposlednjem, The Most Dangerous Thing (2011), vinula se u vrtoglave visine. Oprobala se sa nečim novim – ambicioznom, gusto isprepletenom hronikom života pet likova, od detinjstva do poznog srednjeg doba, u rasponu od četrdesetak godina, nalik dobro znanom Kingovom receptu, minus fantastika. Ta majstorija čita se u dahu, jer autorka piše zavodljivom lakoćom kakvu bih voleo češće da srećem kod drugih pisaca. Kristalno jasna pre nego pametna – a ni pameti ne izostaje, posebno u opservacijama o ljudskom stanju – ubediće nas da smo toliko grešni i nesavršeni da smo prosto neodoljivi.

Jedan od milion primera:

But then, everything is understood in hindsight. Hindsight, in Clem’s experience, gets a bad rap. Foresight is the fraud. No one has the ability to predict the future. People have hunches that they remember as wisdom because they happened to be right. They conveniently forget all the  times they were wrong. Just as rare is the ability to understand, in the moment, exactly what is happening and how a moment that has already passed will affect one’s entire future.

Posle Pesnika crne hronike, dobili smo i Pesnika trivijalnih događaja koji nas obeleže za život.

31.01.2013

Čitanka: Ancient Images

posted by Oto

in blog, čitanka

Pandemija proznih dela na srodnu temu sa kratim periodom inkubacije verovatno je zahvalan povod za neku uzbudljivu studiju (ili čak roman za sebe): imali smo Krug (Ringu, 1991) Kodžija Suzukija, Treptaj (Flicker, 1991) Teodora Rosaka i Throat Sprockets (1993) Tima Lukasa, ali je Ancient Images (1989) Remzija Kembela bio i ostao prvi veliki roman o „zlom“ filmu.

Drevne slike spada u verovatno najbolju Kembelovu fazu, kada je samouvereno vladao jezikom, istančanom mešavinom „ozbiljnog“ pisanja inspirisanog Nabokovim i Grejemom Grinom i britanski tradicionalne strave koju je prisvojio od M. R. Džejmsa i Artura Mejkena. Alhemijski delotvoran recept, zapravo: atmosferično a ne preterano kitnjasto. Trudim se da zaboravim da je kasnije, za moj ukus, rečenicu preopteretio informacijama i pridevima.

Na površini ovaj roman može da se pohvali kičmom krimića, verovatno više nego bilo koja druga njegova knjiga, ali ne bojte se – to jest, bojte se – neposredno ispod krije se nezamućena hororčina. Potraga televizijske montažerke za zaturenom kolaboracijom Bele Lugošija i Borisa Karlofa iz tridesetih – koja me je povremeno podsetila na opsesivnu jurnjavu Barkerove junakinje za Kendimenom – uz pomoć milion suptilnih zlokobnih znakova kraj puta brzo prerasta u vrsnu grozu. Moram priznati da je posle nekog vremena počelo da mi tandari po živcima gomilanje ah, samo mi se učinilo momenata, ali to mi je praktično jedina zamerka. Gotovo da i ne spušta konačnu ocenu.

S obzirom na to koliko se čika Remzi inače oslanja na sugestivno građenje raspoloženja, ovde je osvežavajuće nedigresivan i besprekorno zapleten, s brižljivo tempiranim bombama iznenađenja i logičnih otkrića. Zbog njegovih kratkih priča, inače briljantnih u onom što postižu,  i u romanima očekujem da vrda i ostavlja stvari nedorečenim, a zapravo je uvek kompaktan i konkretan. Još važnije, time ne zapada u kliše ili ubija mistiku. U hororu nedovoljno prisutna veština skoro koliko i zrno pameti.

11.01.2013

Hotel Bunker

posted by Oto

in blog

Novi broj kikindskog književnog časopisa Severni bunker posvećen hotelima.

Ušuškan međ pregršt imena superteške kategorije.

02.01.2013

International Movie Cars Database

posted by Oto

in blog

1.) Nacionalna klasa 2.) Beogradski fantom 3.) Mi nismo anđeli 4.) Supermen 5.) Spajdermen 6.) Posao u Italiji 7.) Samo za tvoje oči 8.) Kodžak 9.) Smoki i bandit 10.) Umri muški 2 11.) Umri muški 3 12.) Umri muški 3 13.) Lost

31.12.2012

Top 10 2012: Pokretne slike

posted by Oto

in blog

tv

BREAKING BAD

Pogledao u cugu, jer sam dugo bio Nevernik. Sad sam Hodočasnik. Kad se završilo, teško je bilo naći šta gledati sledeće. Još uvek je.

BRON/BROEN

Nije dobro kao Forbrydelsen – šta pa jeste? – ali zamalo. Dansko-švedska koprodukcija odličan je povod za krosover stilova: prevagu odnosi klinički pristup isleđivanju i emocijama, slično Tomasu Harisu, tom zaboravljenom geniju koji je uprskao. Radiće klikeri, preskakaće čuka. Martin i Saga, planetarni heroji.

LOUIE

Ne postoji ništa slično, danas niti ikad. Žig vremena u kojem se patimo. Niko nije vernije opisao šta radi Lui od Irene R: „Best reality check ever.“

JUSTIFIED

Od začetka strmi uspon kvaliteta sve dok u trećoj sezoni konačno ne ovladaju Svetim gralom serijskog formata: gledalac sit na nedeljne zaokružene doze, a na maksi planu priča i dalje epska i intrigantna.

THE THICK OF IT

Posle The Office i Larija Dejvida transfer neprijatnosti dostiže nove visine. Ogadiće vam Politiku i Kako Stvari Funkcionišu više nego The Wire. Jedan od ranih zapleta – kada Ministarstvo mora da ubedi novinare da je nešto objavilo na konferenciji za štampu a nije – bio mi je skoro pa previše za progutati, a onda sam video isto to, jedan kroz jedan, na domaćoj sceni.

film

CABIN IN THE WOODS

Nema ničeg težeg nego snimiti (napisati?) dobar natprirodni horor. Čak je i komedija lakša. A tim Džos Vidon-Dru Godar postigli su oba. Hororisti se ljute na ovaj suštinski naučnofantastični pristup kao da ih je neko ujeo za dupe,a vidim da neki nisu ni shvatili šta se tu desilo. Žalim slučaj. Mnogi ove godine na filmu nisu znali šta rade, ali ova dvojica nisu bili među njima.

HEADHUNTERS (2011)

Nesbe zapleo, a Tildum zakovitlao, menjajući žanr i podžanr svakih petnaestak minuta, od romantične pljačke preko zavereničke paranoje do psiho-trilera, da bi obrnuo pun krug i postavio stvari na svoje mesto, usput izbavivši krimić iz poljskog ve-cea.

CHRONICLE

„Found footage“ je postao naporan, automatski izbor, ali ovaj film ne bi bio ni upola tako efektan da je snimljen drugačije. Hororistički pristup superherojima? Koncept dovoljno vredan da se besramno ukrade.

ONCE UPON A TIME IN ANATOLIA (2011)

Mučni formalni uviđaj – kojem je u mladosti prisustvovao jedan od autora – rekonstruisan kao mračno bajkovito snoviđenje. Spor a dostižan, za razliku od pravde.

DREDD

O duhu stripa oličenom u skidanju/neskidanju kacige sve je već rečeno. U osnovi više Attack the Block 2 sa Sudijom Dredom nego The Raid 2, Garlandov scenario nudi najbolju vrstu britanske zabave oslonjenu ne samo na tradiciju 2000AD-a, već i na druge strip-autore ostrvskog porekla. Kokice su nestajale brže nego inače.

27.12.2012

Top 10 2012: Papir

posted by Oto

in blog

U međuvremenu sam postao probirljiviji. Kao da nisam bio dovoljno.

Ovde se našlo sve što mi je ove godine pružilo zadovoljstvo u fazama intenzivnog rada ili još intenzivnijeg opuštanja, a najbliže je onome što mogu da ponudim kao masovnu dobronamernu preporuku. Nije mnogo.

(Među dvadesetak romana koja sam štiklirao ove godine, nalaze se još dva objavljena 2012. koje – budući da je jedan loš a drugi nedovoljno dobar – neću pominjati.)

Nažalost, u doba kad svi imaju glas, kad svako nešto traži a to teško i nalazi, kad su se svi toliko isprofilisali da je nemoguće zadovoljiti više od dva čoveka odjednom, na ove preporuke ne mogu sa samopouzdanjem da nalepim garanciju or your money back. Danas, više nego ikad pre, što reče Gaj Klark – a lepo nam u Beogradu otpevao Mik Harvi – one man’s treasure is another man’s trash.

Ali mogu da probam.

 

 

MAGIC FOR BEGINNERS (2005) Kelly Link

STRANGER THINGS HAPPEN (2001) Kelly Link

Ne slušajte šta vam pričaju, ljudi se menjaju. Ovo je bila godina u kojoj sam konačno otkrio Keli Link. Pokušavao sam i ranije, ali još nisam bio spreman. Već neko vreme tražim nešto novo, što će pomeriti granice, zadovoljiti me kao čitaoca a izazvati me kao pisca (i obrnuto).

Keli Link otvara treće oko električnom bušilicom. Služi se svim onim trikovima koje ne podnosim kod „eksperimentatora“, s tom razlikom što kod nje oni funkcionišu. Ne pitajte kako, pretpostavljam da je to deo šarma i magije, tajni sastojak koka-kole. Istovremeno mnogo više od puke post-postmoderne, Linkova je pisac nad piscima koji  savršeno komunicira sa šizofrenijom savremenog čitaoca. Ne sećam se kad sam se poslednji put plašio kreativnosti i nepredvidivosti nekog autora. I naterala me je da rizikujem u sopstvenom radu, što je uvek dobro za krvnu sliku.

Svaka njena priča koje bih se nasumično dohvatio iz navedene dve zbirke bila mi je priča godine – i to u godini u kojoj sam čitao (i pisao) više kratkih priča nego obično. No, to ne znači da će vama prijati. Možda će vam delovati baš onakvom kakvom se meni činila sa distance sve ove godine: nepotrebno hermetična i neshvatljiva. Da se razumemo, i dalje mi je većina njenih priča dvadesetak odsto nejasna a sve ima smisla, nešto slično ranom Džinu Vulfu, što me u njenom slučaju – kao i u njegovom iz tog perioda –  pre oduševljava nego ljuti.

Kombinujući najčešće nespojive elemente, likove koji lebde u međuprostoru, kućne ljubimce i zombije kakve još niste sreli, interkativne CIA-ine pidžame, zaboga, Linkova je retko svetao primer da se isplati biti hrabar i lud, i to ne sramotnim taktikama „a to? to se neko posr’o“ ili „sve je samo pas sanjao“. Kad se sve sabere – tema, sadržaj, stil, izvedba, inovacija – mislim da trenutno nema boljeg pisca na planeti. Hrabra izjava? Možda. Nisam usamljen u tom stavu.

Ako imate dobru volju, za početak se okušajte sa „The Specialist’s Hat“ ili „Most of My Friends Are Two Thirds Water“ iz prve ili „Lull“ iz druge zbirke. Ako ne ide, ništa zato. Ako ide, dalje ste prepušteni sami sebi.

 

GONE GIRL (2012) Gillian Flynn

(A ostati sam i dalje je najveći strah svih nas.) Neprepričljivo kolektivno satiranje muškog i ženskog roda, studija neodrživosti ljubavne veze, trijumf trilera kao forme i gotovo neizdrživa kontrola autora nad sadržajem. Što manje znate, to bolje. Ovo je meteorski uspon jednog pisca, a ne smem ni da pomislim šta nas od nje čeka u budućnosti. Zaslužena svačija knjiga godine.

 

  

LOCKE AND KEY 1-5 (2008-2012) Joe Hill

HORNS (2010) Joe Hill

20TH CENTURY GHOSTS (2007) Joe Hill

(Flinova nije jedina; obožavam i Hilovu krivu učenja) 1. Konstantno je sve bolji u višetomnom epskom strip-serijalu LOCKE AND KEY: Brutalno! Novo! Rizikuje! Ko još nije probao, mora. Očekuje se još šesto poglavlje, sa kojim će sve zajedno činiti jedno veliko zaokruženo delo. 2. Drugi roman HORNS iz aviona je uspešniji od prvog – pošlo mi je za rukom da ga pročitam iz drugog pokušaja, a sada mi se urezao u moždanu koru 3. I, naravno, tu je uvek pregršt vrsnih priča u proslavljenoj zbirci (preporuka za uvodnu degustaciju: „My Father’s Mask“).

Read more

24.12.2012

Top 15 2012: Muzika

posted by Oto

in blog

U redu, godišnje liste, proklete bile. Ovde je zavedeno sve što sam najviše puta pustio, dok sam radio – da bih platio račune ili za svoju dušu – dok sam vozio, dok sam se protiv spoljašnje buke borio sopstvenom. U ovoj ili onoj inkarnaciji, na listi se nalazi najmanje šest izvođača koji su bili na kreativnom vrhuncu kad sam išao u srednju školu ili u neposrednom post-maturskom periodu a koji se na njoj nisu našli jer sam postao pekmezavi nostalgičar (dobro, možda malo), već zato što su, suprotno očekivanjima, u godini smaka sveta snimili odlične albume. Jeste, omatorilo se, a svet je, da parafraziram jedan drugi neprežaljeni (domaći?) bend, kad već nije umro, „otišao u Afriku, u pizdu materinu, tamo gde je pesak dovoljno dubok“. Ili bi ja trebalo da odem.

Ovi su to i omogućili.

Swans The Seer [Young God]

Teško je bilo nadmašiti prošlogodišnji povratnički album, ali sve što sam oduvek želeo da slušam – a ova ili neke skorije godišnje liste možda ne odslikavaju najbolje – jeste dum en glum. Krajem pominjanih osamdesetih nisam mogao ni da zamislim da ću 2010-tih više slušati Swans nego Sonic Youth, ali u to vreme su 2000-te ionako izgledale kao kičerajska naučna fantastika. Skoro sto dvadeset minuta terapeutskog mraka. Jebote, u “Song for a Warrior” peva Karen O.

 

Mark Lanegan Band Blues Funeral [4AD]

Ima li još ko a da zadovoljava pankere, gotičare, metalce, popere, bluzere, džezere i sve ostale, čak i diskotove. Sivo prešlo u crno i fala mu.

 

Divine Fits A Thing Called Divine Fits [Merge Records]

Jedna konfliktna polovina Wolf Parade – s kojom sam čak imao zadovoljstvo da pijem – našla se sa bajom iz Spoon. Elektrockmantika™. Oni znaju neki tajni sastojak: ove melodije su mi najviše same od sebe odzvanjale u glavi.

 

Moonface with Siinai Heartbreaking Bravery [Jagjaguwar]

Druga konfliktna polovina Wolf Parade uz logističku podršku finskih post-rokera konvertovala se u šamansku gotiku.

 

The Gaslamp Killer Breakhtrough [Brainfeeder]

Veseli Losanđelez, džedajski šegrt velikog DJ Shadow-a, majstor neprijatno abortirane forme. Kad je inspirisan, majstor šašavog, življivog saundtreka.

 

Read more