Archive for the ‘blog’ Category


11.02.2013

Lektira: Pesnikinja trivijalnosti koje nas obeleže za čitav život

posted by admin

in blog, lektira

Laura Lipman, supruga tvorca Homicide i The Wire, u samostalnim romanima (izvan serijala o detektivki Tes Monahan) godinama se bavi licem života u Baltimoru koje pomenute serije nisu uvek stizale da pokriju.

Inspirisana pričama iz crne hronike prisutnim kako u američkoj tako i u domaćoj štampi, iz profesionalne radoznalosti i ljudskog saosećanja, pokušava da odgonetne kako uopšte dolazi do porodičnih tragedija kao što su čedomorstvo, nestanak adolescenata, zlostavljanje maloletnog deteta. Zašto je u ovim krimićima važnije nego ko. Raspleti tih dugogodišnjih misterija nisu nimalo prijatni i često nikome ne donose  ništa dobro, ali o njima se mora govoriti. Imamo sreće što to radi neko kao Lipmanova.

Rekao sam i reći ću: njena najveća vrlina, ali i mana, jeste što voli sve svoje likove. Razume svaku njihovu slabost, te retko dozvoljava da im se preko inicijalnog problema, po sebi neizdrživog, desi još nešto drastično. Drama se tako uglavnom oslanja na primarni događaj koji se odigrao u odsustvu čitalaca i načine na koji se likovi nose sa njim, a retko se pojačava tokom same priče. To povremeno rezultira nedovoljno zadovoljavajućim razrešenjem: rasplet u startu nije mogao da ispuni potencijal misterije. Verovali ili ne, za mene je to i dalje minorna zamerka, pominjem je samo radi čistog računa. Ne kvari mi ugođaj a verujem da neće ni vama: Lipmanova je svakim romanom sve bolja.

U pretposlednjem, The Most Dangerous Thing (2011), vinula se u vrtoglave visine. Oprobala se sa nečim novim – ambicioznom, gusto isprepletenom hronikom života pet likova, od detinjstva do poznog srednjeg doba, u rasponu od četrdesetak godina, nalik dobro znanom Kingovom receptu, minus fantastika. Ta majstorija čita se u dahu, jer autorka piše zavodljivom lakoćom kakvu bih voleo češće da srećem kod drugih pisaca. Kristalno jasna pre nego pametna – a ni pameti ne izostaje, posebno u opservacijama o ljudskom stanju – ubediće nas da smo toliko grešni i nesavršeni da smo prosto neodoljivi.

Jedan od milion primera:

But then, everything is understood in hindsight. Hindsight, in Clem’s experience, gets a bad rap. Foresight is the fraud. No one has the ability to predict the future. People have hunches that they remember as wisdom because they happened to be right. They conveniently forget all the  times they were wrong. Just as rare is the ability to understand, in the moment, exactly what is happening and how a moment that has already passed will affect one’s entire future.

Posle Pesnikinje crne hronike, dobili smo i Pesnikinju trivijalnosti koje nas obeleže za čitav život.

31.01.2013

Lektira: Zao film

posted by admin

in blog, lektira

Pandemija proznih dela na srodnu temu sa kratim periodom inkubacije verovatno je zahvalan povod za neku uzbudljivu studiju (ili čak roman za sebe): imali smo Krug (Ringu, 1991) Kodžija Suzukija, Treptaj (Flicker, 1991) Teodora Rosaka i Throat Sprockets (1993) Tima Lukasa, ali se Ancient Images (1989) Remzija Kembela, uz A Child Across the Sky (1989) Džonatana Kerola, rodonačelnikom motiva „zlog“ filma.

Drevne slike spada u verovatno najbolju Kembelovu fazu, kada je samouvereno vladao jezikom, istančanom mešavinom „ozbiljnog“ pisanja inspirisanog Nabokovim i Grejemom Grinom i britanski tradicionalne strave koju je prisvojio od M. R. Džejmsa i Artura Mejkena. Alhemijski delotvoran recept, zapravo: atmosferično a ne preterano kitnjasto. Trudim se da zaboravim da je kasnije, za moj ukus, rečenicu preopteretio informacijama i pridevima.

Na površini ovaj roman može da se pohvali kičmom krimića, verovatno više nego bilo koja druga njegova knjiga, ali ne bojte se – to jest, bojte se – neposredno ispod krije se nezamućena hororčina. Potraga televizijske montažerke za zaturenom kolaboracijom Bele Lugošija i Borisa Karlofa iz tridesetih – koja me je povremeno podsetila na opsesivnu jurnjavu Barkerove junakinje za Kendimenom – uz pomoć milion suptilnih zlokobnih znakova kraj puta brzo prerasta u vrsnu grozu. Moram priznati da je posle nekog vremena počelo da mi tandari po živcima gomilanje ah, samo mi se učinilo momenata, ali to mi je praktično jedina zamerka. Gotovo da i ne spušta konačnu ocenu.

S obzirom na to koliko se čika Remzi inače oslanja na sugestivno građenje raspoloženja, ovde je osvežavajuće nedigresivan i besprekorno zapleten, s brižljivo tempiranim bombama iznenađenja i logičnih otkrića. Zbog njegovih kratkih priča, inače briljantnih u onom što postižu,  i u romanima očekujem da vrda i ostavlja stvari nedorečenim, a zapravo je uvek kompaktan i konkretan. Još važnije, time ne zapada u kliše ili ubija mistiku. U hororu nedovoljno prisutna veština skoro koliko i zrno pameti.

11.01.2013

Hotel Bunker

posted by admin

in blog

Novi broj kikindskog književnog časopisa Severni bunker posvećen hotelima.

Ušuškan međ pregršt imena superteške kategorije.

02.01.2013

International Movie Cars Database

posted by admin

in blog

1.) Nacionalna klasa 2.) Beogradski fantom 3.) Mi nismo anđeli 4.) Supermen 5.) Spajdermen 6.) Posao u Italiji 7.) Samo za tvoje oči 8.) Kodžak 9.) Smoki i bandit 10.) Umri muški 2 11.) Umri muški 3 12.) Umri muški 3 13.) Lost

31.12.2012

Top 10 2012: Pokretne slike

posted by admin

in blog, godišnje liste

tv

BREAKING BAD

Pogledao u cugu, jer sam dugo bio Nevernik. Sad sam Hodočasnik. Kad se završilo, teško je bilo naći šta gledati sledeće. Još uvek je.

BRON/BROEN

Nije dobro kao Forbrydelsen – šta pa jeste? – ali zamalo. Dansko-švedska koprodukcija odličan je povod za krosover stilova: prevagu odnosi klinički pristup isleđivanju i emocijama, slično Tomasu Harisu, tom zaboravljenom geniju koji je uprskao. Radiće klikeri, preskakaće čuka. Martin i Saga, planetarni heroji.

LOUIE

Ne postoji ništa slično, danas niti ikad. Žig vremena u kojem se patimo. Niko nije vernije opisao šta radi Lui od Irene R: „Best reality check ever.“

JUSTIFIED

Od začetka strmi uspon kvaliteta sve dok u trećoj sezoni konačno ne ovladaju Svetim gralom serijskog formata: gledalac sit na nedeljne zaokružene doze, a na maksi planu priča i dalje epska i intrigantna.

THE THICK OF IT

Posle The Office i Larija Dejvida transfer neprijatnosti dostiže nove visine. Ogadiće vam Politiku i Kako Stvari Funkcionišu više nego The Wire. Jedan od ranih zapleta – kada Ministarstvo mora da ubedi novinare da je nešto objavilo na konferenciji za štampu a nije – bio mi je skoro pa previše za progutati, a onda sam video isto to, jedan kroz jedan, na domaćoj sceni.

film

CABIN IN THE WOODS

Nema ničeg težeg nego snimiti (napisati?) dobar natprirodni horor. Čak je i komedija lakša. A tim Džos Vidon-Dru Godar postigli su oba. Hororisti se ljute na ovaj suštinski naučnofantastični pristup kao da ih je neko ujeo za dupe,a vidim da neki nisu ni shvatili šta se tu desilo. Žalim slučaj. Mnogi ove godine na filmu nisu znali šta rade, ali ova dvojica nisu bili među njima.

HEADHUNTERS (2011)

Nesbe zapleo, a Tildum zakovitlao, menjajući žanr i podžanr svakih petnaestak minuta, od romantične pljačke preko zavereničke paranoje do psiho-trilera, da bi obrnuo pun krug i postavio stvari na svoje mesto, usput izbavivši krimić iz poljskog ve-cea.

CHRONICLE

„Found footage“ je postao naporan, automatski izbor, ali ovaj film ne bi bio ni upola tako efektan da je snimljen drugačije. Hororistički pristup superherojima? Koncept dovoljno vredan da se besramno ukrade.

ONCE UPON A TIME IN ANATOLIA (2011)

Mučni formalni uviđaj – kojem je u mladosti prisustvovao jedan od autora – rekonstruisan kao mračno bajkovito snoviđenje. Spor a dostižan, za razliku od pravde.

DREDD

O duhu stripa oličenom u skidanju/neskidanju kacige sve je već rečeno. U osnovi više Attack the Block 2 sa Sudijom Dredom nego The Raid 2, Garlandov scenario nudi najbolju vrstu britanske zabave oslonjenu ne samo na tradiciju 2000AD-a, već i na druge strip-autore ostrvskog porekla. Kokice su nestajale brže nego inače.

27.12.2012

Top 10 2012: Papir

posted by admin

in blog, godišnje liste

U međuvremenu sam postao probirljiviji. Kao da nisam bio dovoljno.

Ovde se našlo sve što mi je ove godine pružilo zadovoljstvo u fazama intenzivnog rada ili još intenzivnijeg opuštanja, a najbliže je onome što mogu da ponudim kao masovnu dobronamernu preporuku. Nije mnogo.

(Među dvadesetak romana koja sam štiklirao ove godine, nalaze se još dva objavljena 2012. koje – budući da je jedan loš a drugi nedovoljno dobar – neću pominjati.)

Nažalost, u doba kad svi imaju glas, kad svako nešto traži a to teško i nalazi, kad su se svi toliko isprofilisali da je nemoguće zadovoljiti više od dva čoveka odjednom, na ove preporuke ne mogu sa samopouzdanjem da nalepim garanciju or your money back. Danas, više nego ikad pre, što reče Gaj Klark – a lepo nam u Beogradu otpevao Mik Harvi – one man’s treasure is another man’s trash.

Ali mogu da probam.

 

 

MAGIC FOR BEGINNERS (2005) Kelly Link

STRANGER THINGS HAPPEN (2001) Kelly Link

Ne slušajte šta vam pričaju, ljudi se menjaju. Ovo je bila godina u kojoj sam konačno otkrio Keli Link. Pokušavao sam i ranije, ali još nisam bio spreman. Već neko vreme tražim nešto novo, što će pomeriti granice, zadovoljiti me kao čitaoca a izazvati me kao pisca (i obrnuto).

Keli Link otvara treće oko električnom bušilicom. Služi se svim onim trikovima koje ne podnosim kod „eksperimentatora“, s tom razlikom što kod nje oni funkcionišu. Ne pitajte kako, pretpostavljam da je to deo šarma i magije, tajni sastojak koka-kole. Istovremeno mnogo više od puke post-postmoderne, Linkova je pisac nad piscima koji  savršeno komunicira sa šizofrenijom savremenog čitaoca. Ne sećam se kad sam se poslednji put plašio kreativnosti i nepredvidivosti nekog autora. I naterala me je da rizikujem u sopstvenom radu, što je uvek dobro za krvnu sliku.

Svaka njena priča koje bih se nasumično dohvatio iz navedene dve zbirke bila mi je priča godine – i to u godini u kojoj sam čitao (i pisao) više kratkih priča nego obično. No, to ne znači da će vama prijati. Možda će vam delovati baš onakvom kakvom se meni činila sa distance sve ove godine: nepotrebno hermetična i neshvatljiva. Da se razumemo, i dalje mi je većina njenih priča dvadesetak odsto nejasna a sve ima smisla, nešto slično ranom Džinu Vulfu, što me u njenom slučaju – kao i u njegovom iz tog perioda –  pre oduševljava nego ljuti.

Kombinujući najčešće nespojive elemente, likove koji lebde u međuprostoru, kućne ljubimce i zombije kakve još niste sreli, interkativne CIA-ine pidžame, zaboga, Linkova je retko svetao primer da se isplati biti hrabar i lud, i to ne sramotnim taktikama „a to? to se neko posr’o“ ili „sve je samo pas sanjao“. Kad se sve sabere – tema, sadržaj, stil, izvedba, inovacija – mislim da trenutno nema boljeg pisca na planeti. Hrabra izjava? Možda. Nisam usamljen u tom stavu.

Ako imate dobru volju, za početak se okušajte sa „The Specialist’s Hat“ ili „Most of My Friends Are Two Thirds Water“ iz prve ili „Lull“ iz druge zbirke. Ako ne ide, ništa zato. Ako krene, dalje ste prepušteni sami sebi.

 

GONE GIRL (2012) Gillian Flynn

(A ostati sam i dalje je najveći strah svih nas.) Neprepričljivo kolektivno satiranje muškog i ženskog roda, studija neodrživosti ljubavne veze, trijumf trilera kao forme i gotovo neizdrživa kontrola autora nad sadržajem. Što manje znate, to bolje. Ovo je meteorski uspon jednog pisca, a ne smem ni da pomislim šta nas od nje čeka u budućnosti. Zaslužena svačija knjiga godine.

 

  

LOCKE AND KEY 1-5 (2008-2012) Joe Hill

HORNS (2010) Joe Hill

20TH CENTURY GHOSTS (2007) Joe Hill

(Flinova nije jedina; obožavam i Hilovu krivu učenja) 1. Konstantno je sve bolji u višetomnom epskom strip-serijalu LOCKE AND KEY: Brutalno! Novo! Rizikuje! Ko još nije probao, mora. Očekuje se još šesto poglavlje, sa kojim će sve zajedno činiti jedno veliko zaokruženo delo. 2. Drugi roman HORNS iz aviona je uspešniji od prvog – pošlo mi je za rukom da ga pročitam iz drugog pokušaja, a sada mi se urezao u moždanu koru 3. I, naravno, tu je uvek pregršt vrsnih priča u proslavljenoj zbirci (preporuka za uvodnu degustaciju: „My Father’s Mask“).

Read more

24.12.2012

Top 15 2012: Muzika

posted by admin

in blog, godišnje liste

U redu, godišnje liste, proklete bile. Ovde je zavedeno sve što sam najviše puta pustio, dok sam radio – da bih platio račune ili za svoju dušu – dok sam vozio, dok sam se protiv spoljašnje buke borio sopstvenom. U ovoj ili onoj inkarnaciji, na listi se nalazi najmanje šest izvođača koji su bili na kreativnom vrhuncu kad sam išao u srednju školu ili u neposrednom post-maturskom periodu a koji se na njoj nisu našli jer sam postao pekmezavi nostalgičar (dobro, možda malo), već zato što su, suprotno očekivanjima, u godini smaka sveta snimili odlične albume. Jeste, omatorilo se, a svet je, da parafraziram jedan drugi neprežaljeni (domaći?) bend, kad već nije umro, „otišao u Afriku, u pizdu materinu, tamo gde je pesak dovoljno dubok“. Ili bi ja trebalo da odem.

Ovi su to i omogućili.

Swans The Seer [Young God]

Teško je bilo nadmašiti prošlogodišnji povratnički album, ali sve što sam oduvek želeo da slušam – a ova ili neke skorije godišnje liste možda ne odslikavaju najbolje – jeste dum en glum. Krajem pominjanih osamdesetih nisam mogao ni da zamislim da ću 2010-tih više slušati Swans nego Sonic Youth, ali u to vreme su 2000-te ionako izgledale kao kičerajska naučna fantastika. Skoro sto dvadeset minuta terapeutskog mraka. Jebote, u “Song for a Warrior” peva Karen O.

 

Mark Lanegan Band Blues Funeral [4AD]

Ima li još ko a da zadovoljava pankere, gotičare, metalce, popere, bluzere, džezere i sve ostale, čak i diskotove. Sivo prešlo u crno i fala mu.

 

Divine Fits A Thing Called Divine Fits [Merge Records]

Jedna konfliktna polovina Wolf Parade – s kojom sam čak imao zadovoljstvo da pijem – našla se sa bajom iz Spoon. Elektrockmantika™. Oni znaju neki tajni sastojak: ove melodije su mi najviše same od sebe odzvanjale u glavi.

 

Moonface with Siinai Heartbreaking Bravery [Jagjaguwar]

Druga konfliktna polovina Wolf Parade uz logističku podršku finskih post-rokera konvertovala se u šamansku gotiku.

 

The Gaslamp Killer Breakhtrough [Brainfeeder]

Veseli Losanđelez, džedajski šegrt velikog DJ Shadow-a, majstor neprijatno abortirane forme. Kad je inspirisan, majstor šašavog, življivog saundtreka.

 

Read more

01.12.2012

Naslov

posted by admin

in blog

(Prvi put objavljeno u Emitoru #451, februar 2005. godine)

Kad god se udubim u spisak priča koje se takmiče na konkursu Znaka sagite , ali i drugde, uviđam da je malo onih koje bih poželeo da pročitam isključivo na osnovu intrigantnosti naslova. Kod naših pisaca, “starih kuka” i “mladih nada” podjednako, u naslovu uglavnom nema udice, imena priča ne izazivaju instant slike u mozgu, ne aktiviraju sinapse.

Svestan opasnosti da bi nekom drugom zaludnom proučavaocu ove tematike baš moji naslovi mogli da deluju isprazno, nemelodično i prosto glupo, moram da se zapitam:

Je li taj naslov baš toliko bitan? Da li zaista sve počinje i završava se naslovom?

Ako mene pitate, na to gledam ovako:

Kao u slučaju detektiva Majera Majera iz serijala 87. policijska stanica Eda Mekbejna, kog je očeva neslana šala obeležila za čitav život, ukoliko kumujete imenu deteta, možda vam se učini da to ime nije bitno ili da s njim smete da se sprdate. Sasvim je druga priča ukoliko ste vi ti kojem ga daju. Bar dok se na njega ne naviknete. Slično je sa piscima i čitaocima. Možda piscu ponekad izgleda kao da to nije toliko bitno, ali čitaocu – korisniku – verujte, jeste. Bio on toga svestan ili ne.

1. Pisac je dao ime svim stvarima, davno, u početku

Koliko pisci uopšte rade na naslovu? Nedovoljno, čini se. Računaju na sopstveno ime, snagu priče ili da su posao završili čim su otaljali teži deo (tipkanje). Prečesto se odlučuju za ono što im prvo padne na pamet.

Dobro, pametnjakoviću. Šta je, onda, dobar naslov?

Efektni naslovi su oni koji najbolje opisuju delo. (Ma nemoj.) Još uspešniji su oni koji u sadejstvu sa sadržajem postižu novi izraz. (Vratićemo se na ove.) Najteže je, pak, sa naslovima koje instiktivno osećamo kao dobre, a ne znamo da objasnimo zašto. E, ti su najbolji. Naravno, kao i u slučaju sa detetom koje mrzi svoje ime, neke naslove, makar bili neprimereni ili zbunjujući, vremenom naučimo da volimo.

Ipak, magijski čin imenovanja stvari, koliko god naslovi lako i prirodno padali piscu na pamet, ne bi trebalo olako da se shvata. Doneli ste novu stvar na svet, nazovite je imenom koje joj pristaje. Taj ritual sa sobom nosi određenu odgovornost.

2. Radni naslov: Kokoška i jaje

I kada to vajni pisac uopšte daje ime svom delu? Pre pisanja, tokom ili kada je završio? Kao i “odakle vam ideje?”, ovo pitanje spada više u prirodu geneze dela i, kroz ispovesti domaćih i stranih kolega, uverio sam se u to da im se sa podjednakom učestalošću dešavaju sva tri slučaja. Ako ništa drugo, znam da meni jesu. Zavisilo je od toga u kom stadijumu začeća se nalazila ideja kada sam od nje pošao i šta sam s njom želeo da postignem.

Najlepši su naslovi koji vam odjekuju u glavi od najranije mladosti, maltene iz kolektivnog podsvesnog, oni koji su dosegli legendarni status poslovice. Let iznad kukavičjeg gnezda, Maratonci trče počasni krug, I konje ubijaju, zar ne? Zar ne bi bilo lepo da je svaki vaš naslov takav? Možda i ne bi. U svakom slučaju, to je nešto čemu pisac samo može da se nada. Ali naslov svakako nije propao ukoliko ne završi u zbirci narodnih umotvorina ili internacionalnih grafita.

Read more

29.11.2012

Bookmark this!

posted by admin

in blog

Skalpovi sa pohoda po internet knjižari. Najviše volim uputstvo za vezivanje mornarskih čvorova, konverziju brojeva odeće/obuće i tabelu potrošnje kalorija u raznim aktivnostima. (Trideset minuta sedenja za kompjuterom: 51; Baštovanstvo: 167.)

18.11.2012

„Stotinu sukanja krvari“: Geneza

posted by admin

in blog

Pravili smo početkom veka baštensku žurku sa spontano nametnutom meksičkom tematikom – „sol“ pivo i čili, koji, ma koliko da si spretan, nećeš zadržati u tortilji. Pod svetlom štimung-baklji, sva lica bila su snena, boje razmazane. Pripito sam pametovao kako je hladnoratovsku špijunažu nasledila industrijska, na šta je prijatelj koji je radio kao dizajner u Kući džinsa rekao: „A obe zamenila modna.“ Niotkuda, imao sam viziju na javi, a ne dešava mi se tako često: ravnodušne devojke špartaju modnom pistom sa oguljenom trakom kože oko zgloba. Nisam znao odakle mi gadost – boles’ mozga, pivo ili samo čili – ali me je uplašila te sam je brže-bolje prigrlio: ako budem imao sreće, možda uplaši još koga. Pisanje priče svelo se na pokušaj smislenog pomirivanja koncepta modne špijunaže sa tom nepozvanom slikom. Naslov je pozajmljen od Nika Kejva, iz pesme The Birthday Party „She’s Hit“.

Knjiga se može naći u svakoj knjižari koja od papira još zarađuje papir.